Nah neh nah

22 03 2018

 

 

Majstore… Ima izać’ za uštogljene…na srednja vrata. 😀

Advertisements




Yeke Yeke

22 03 2018





1982, Laid Back

22 03 2018





Pa da vidimo, koga mi to imamo ovde?

21 03 2018

Ahahaha, nekako se nikako ne mogu oteti utisku da po prvi put počinjem sa pisanjem bloga, jer… prošlo je (jako?) puno vremena od nekog angažiranijeg angažmana oko bloga i blogovanja. Ahahaha, vidjećemo, vidjećemo… 😀

Može malo muzike za uz tekst? Evo.

Ha, nema tu šta puno da se kaže. Tata dvije djevojke, veća dvadesetak godina, bliži 50-tim (ahahahahaha, kakve crne 50-te… godine su samo broj!), nego 40-tim, na maratonima i polumaratonima upadam u kategoriju M45+. U posljednjih par godina poprilično aktivan, i biciklistički, i trkački.

Suvoparno se može reći da sam završio nekoliko (zvaničnih) polumaratona i maratona, uspješno organizovao i učestvovao na brevetima, ultra-biciklističkim vožnjama.

Idem popiti malo vode, osušilo mi se grlo.

A u stvarnosti – LUDILO! Pozitivno ludilo, naravno.

Sve i svašta… tu i tamo pisao, inspirisao nekolicinu drugara da ispune uslove i prije tri godine odvezu Pariz-Brest-Pariz, i tako… trenirao, učestvovao na nekoliko maratona, što biciklističkih, što trkačkih, proživljavao raznorazne situacije, pa, u neku ruku i pomjerao svoje granice, okupio Biciklističku sekciju, akcijao trčanje 15-og u 5… ma, svašta nešto…

A situacija… milion. Mentalnih slika… mali milion.

Kroz sve te neke moje aktivnosti sam shvatio da najljepše teško može da se doživi u „nemoj tako daleko… nemoj, kiša pada… kud ćeš, kasno je… pa snijeg je pao, kuda?“ međom-oivičenom mentalnom sklopu, nego da se treba bar malo pomjeriti iz cipela običnog, i objeručke prihvatiti neobično, neko iz mase bi dodao i ludo.

A u principu, nismo mi od šećera pa da se istopimo na kakvom pljusku, ili da ćemo se smrznuti i umrijeti trčeći na +1. Samo se pridržavati nekih osnovnih pravila, i čitav novi svijet se može otvoriti ispred vas. Kao što je i ispred mene. 😀 Zona komfora je jako za*ebana stvar.

Eto, jedna od meni jako dragih situacija, mentalna slika sa jednog trkačkog treninga – kao spremaću se ja na neku od prošlih Jahorinskih Ultri, pa sam si uveo i noćne treninge. I tako jednu noć krenuo u pola sata poslije ponoći (ispratiše me samo pogledi nevjerice, bez riječi na usnama..), na trening od cca 28 km, do Čelinca, i nazad. Nakon izlaska iz (svjetala) grada ulazim u kao kanjon rijeke Vrbanje, magistrala goredolira sa lijeve strane, a i ja sa njom, i na jednom laganom spuštanju, kroz laganu maglu, pogled kao kroz tunel, oivičen borovima sa obe strane, prema nebu, prema punom mjesecu, prema zvijezdama. 😀 Dva je sata poslije pola noći, a meni gotiva! Smješak na licu! Žao mi bi svih onih koji spavaju, da propuštaju ovu ljepotu!

Ili… napraviš događaj na FB-u, jer si se sa prijateljem dogovorio da ćeš prije posla napraviti mali biciklistički trening penjanja do spomenika na Šehitlucima, pa da pokušaš inspirisati još koga da u cik zore uživa. Pa ti se na startu pojavi 12-tak ljudi, momaka i djevojaka. Pa svi zajedno gore!

Šehitluci, jer ljepše je ujutro 🙂

Ili… na Badnji dan kreneš na dužinu prema Karanovcu. A domaćini zovu „…aj’ popi’ jednu…“. U odlasku ih odbiješ sa „…za pola sata, kad se budem vraćao“, pa te kod crkve u Karanovcu dočeka petoro ruku sa raznoraznim rakijama, pozdraviš ih sve, i popiješ samo jednu, pa si im malo smiješan, pa u povratku obiđeš one koje si odbio… Pa dođeš kući veseliji nego što si krenuo. 😀

Ima toga toliko… 😀

Da sad ne dužim, i razvodnjavam čitavu priču, i trošim vaše dragocjeno vrijeme, skratiću, i reći da sam (srećom?) manje-više aktivan prošlih 7-8 godina, ne nekom odlukom, nego jednostavno išao za nekakvim osjećajem, i upijao sve oko sebe, i ljude i događaje, i vremenske prilike i neprilike… uživao, naravno. Uvidio koliko je ljepote oko nas, i da nije potrebno ići na nekakve egzotične destinacije da bi se doživjela prava avantura, nego samo pogledati iza kuće, zgrade, iza naselja, iza grada. Ni sami ne znamo koliko smo srećni.

I zbog svega gore rečenog i napisanog, a i zbog još nekolicine razloga, mislim da mi je pravo vrijeme da pokušam podijeliti neka svoja iskustva (i ko zna šta još) sa vama, da vas inspirišem da pokušate bar malo pomjeriti neke svoje granice, malo promjeniti neke svoje stavove (o ovom i onom), možda malo i nasmijati… a pošto ću i sam na jedan, da tako kažem, put (ma šta put… PUTČINU!), da se osiguram da ću ga i proći… jer reći da ćeš, a ne uraditi (i to pred ovolikom publikom)… znate i sami. 😀 Volovi se drže za rogove, a ljudi za riječ.

Ne očekujte (moje) selfije.

Kraj.
Biće još.
Jako brzo.





RESET, ali prijatelju… i u 2018.-oj ?

18 03 2018

Pa, ljudi da li je ovo moguće?

Dan po dan, prođe godina…

 

Neki novi vjetrovi mi duvaju kroz ove rasušene daske u glavi. 😀

Imam nešto novo, nešto divlje, u bližoj, a i daljoj – perspektivi.

Ahahahahaha !!! Čitamo se, čitamo se, a i ko zna šta još. 😀

(da nisam slučajno napomenuo da imam želju da odem na Jahorinu?)

(ponovo podvukao crtu)

 

(originalni post, napisan 3.11.2016.)

V    V   V   V   V   V   V   V   V   V   V   V

Željkovo

Ipak… odlučih da se ovaj blog ne ugasi. 🙂

Da, i dalje vozim bicikl i trčim.

Očekujte u sljedeća dva-tri dana novi blog…

Čitamo se.

View original post





Kako se na španskom kaže – 100 metara?

10 04 2017

.. i tako… dva-tri dana prođoše, dočekasmo novi tekst na blogu.

😀

Ma, ništa… samo sam želio da vam prenesem jednu preporuku za film. Prvih par minuta doniješe kao neki svježi povjetarac, nakon holivudskih sve mutnijih slika, nešto novo… oduševljavajuće.

Iako je tema filma ona ne baš lijepa strana života, ima tu i malo bicikla, trčanja, pa čak i plivanja, kao i zemljoradnje. 🙂

Neću vam otkrivati detalje, i da li je na kraju princ spasio princezu, i šta je bilo sa balerinom… nego samo toplo preporučiti – POGLEDAJTE.

Trejler je ispod…

🙂 …čitamo se…





RESET

3 11 2016

Ipak… odlučih da se ovaj blog ne ugasi. 🙂

Da, i dalje vozim bicikl i trčim.

Očekujte u sljedeća dva-tri dana novi blog…

Čitamo se.