Troljetka

30 01 2014

Evo, sjedim već nekoliko minuta, i razmišljam, kako da počnem pisati ovaj tekst. I da li bi ga trebao uopšte i objavljivati. Jer, možda se nekom sve ovo učini pre-preteciozim, i smjesti me u kategoriju prepotentnih i lažljivaca. Možda.

A možda sve ovo nekog inspiriše, pa krene sličnim putem. Ili još bolje, pridruži mi se u pokušaju. Ha !!!

Pogledah naslov, možda mi i pomogne. 🙂

Planovi. I to planovi za sljedeće tri godine. A što baš tako. Pa, jednostavno jer mi je tako lakše. I zato što volim imati nekakvu tačku, događaj, kojem stremim, radi kojeg treniram, i prema kojem idem. Sa manje ili više uspjeha. I zaključio sam da mi je mnoooogo lakše ako imam jedan ili dva „glavna“ događaja u sezoni, i na kraju krajeva imam plan. Meni mnogo bolje, nego se rasipati između mnogih, i na neki način, lutati…

A i zato što ih, ovako javno objavljujući, postavljam u obavezujuće, jer…

…volovi se drže za rogove, a ljudi za riječ.

I tako, razmišljajući, nekad više, nekad manje, dozvoljavajući da srce bude prije razuma, nabrojah nekoliko događaja, oko kojih bi se potrudio, i na kraju krajeva, i učestvovao u njima. U sljedeđe tri godine.

Pa da počnemo.

2014. godina

Vesela, pripremna godina, za ono što se nadam, predstoji.

Prvi događaj na listi će biti učestvovanje u Fleche Velocio-u (timovi idu biciklom do jednog mjesta u Sloveniji), u organizaciji Randonneurs Slovenia, od 11. do 13. aprila 2014. godine. Znači, pasoš u džep, i na granicu. Da sad ne dužim ovde, napisan je čitav članak na Randonneurs Srpska – Fleche.si. koji je podigao i nešto prašine, inspirisao da se biciklisti i biciklistkinje prijave za učestvovanje.

fleche card

Sljedeći, doduše ne-biciklistički je, meni jako, jako drag – Beogradski maraton, 27. aprila. Budući da sam baš u Beogradu, izgubio svoju maratonsku „nevinost“, i budući da i pjesma kaže „…sjećam se prvog poljupca…“, moram ponovo do njega. A i zbog drugih. No, o tome u nekom drugom članku. I sad se sjetih, moram da popravim svoje vrijeme.

maraton-beograd foto-aleksandar-dimitrijevic

Beogradski Maraton 2103, foto Aleksandar Dimitrijević

Treći nije samo jedan, nego serija biciklističkih događaja. Zbog više razloga, ove godine imam namjeru odvesti punu Super Randonneur seriju breveta. I 200, i 300, i 400, i 600. I nadam se da će mi se, bar u nekim, pridružiti i svekoliki narod biciklistički.

I kao šlag na tortu, vrhunac ove sezone bi trebao biti, nešto što od milja zovem „Giro di Srbija“. 1000 km brevet, u organizaciji Randonneurs Srbija. 15. avgusta 2014. Budući da ruta još nije objavljena, evo i link do jedne rute, na osnovu koje će se izraditi i ova manja. 🙂 Samo da kažem da mi i nije jednostavno razmišljati o ovom. Nikad nisam ovo i ovoliko vozio. Mislim da me je malo i strah.  Uglavnom, 75 sati Srbije, 1000 km vožnje, i avgust. Biće to… olala.

1000

Medalja za završen brevet od 1000 km

Eto, toliko za ovu. Idemo na sljedeću. 🙂

2015. godina

Specijalna godina. Godina Pariz-Brest-Pariza.logo_vertical

Jedan od najvećih događaja u biciklističkom svijetu, koji se uz to održava svake četiri godine, je Pariz-Brest-Pariz. Randonneurska Olimpijada. Čitav svijet se skupi i vozi se. I pola Francuske izađe na ulice i drumove pomagajući biciklistima, sokoleći ih, da izdrže u svom naumu. Da odvezu 1200 km, u (80, 84) 90 sati.

Mislim da ći i ja biti na dva točka. Opet u avgustu, i to od 16. do 20.-tog avgusta 2015. godine.

Samo da kažem da su, na neki način, već počete pripreme za kvalifikacije, i priprema same logistike (šta, kako, kuda, koliko), godinu i po prije.

Tako da… zbog pravila o registraciji za PBP, moraću još jednom odraditi sve brevete iz Super Randonneur serije. Jednostavno, samo tako mogu da se prijavim, i da mi se odobri učestvovanje na ovom događaju. Pored ostalih 5-6.000 biciklista.

pbp95controlbook

PBP kontrolni karton

Veselo, veselo… 🙂

2016. godina

„…teško tvojim nogama, kakvu glavu nose.“ rekli bi stariji ljudi.

Transcontinental Race.

Trka od Londona do Istambula.

transcontinental_race

Nema rute, samo kontrolne tačke. Ove godine (2014,) su jedan kafić u Parizu, gdje je krenuo prvi Tour de France, Passo di Stelvio, i Lovćen. Okvirno 3200 km, vremenski limit je 14 dana.

Naravno, avgust je u pitanju, i 101 biciklista kreće sa Westminsterskog mosta u Londonu. Ujutro.

14 dana bicikla. Jedva čekam.

Eto, to bi bilo to. Još jednom, molim vas da ovo ne shvatite kao nekakvo hvalisanje, nego samo kao jedan plan, jednog bicikliste, koji želi da ostvari.

I koji bi mogao još nekog inspirisati na slično… 🙂

Hihiihi, samo nek’ je veselo. 🙂





Svani zoro

16 01 2014

Ovih dana pravim nekakve okvirne planove za nekakve duge vožnje, koje bi se trebalo djelimično odvijati i po noći, pa sam koristio jedan (bar meni) koristan Internet servis. Pa rekoh, da podjelim, možda će još nekom dobro doći.

A o čemu se ovdje radi?

Jednostavno, o jednom jako kvalitetno urađenoj aplikaciji, koja vam prikazuje kretanje Sunca, i računa vrijeme izlaska i zalaska istog, za bilo koju tačku na Zemlji, na bilo koji datum.

A zašto bi mi ovo bilo važno, pitaćete se vi? Pa, jednostavno zato, da bi mogli planirati npr. start neke vožnje koja će se dešavati par mjeseci kasnie, ili da vidite kad će sumrak, pa da srkaćujete neke rute zajedničkih vožnji, ili da se uvjerite da morate nositi osvjetljenje na onu brzu, malu vožnju, poslije posla. Ili… za šta god.

suncalc.net

Ova aplikacija se nalazi na adresi www.suncalc.net i dovoljno je upisati mjesto, a za one koji planiraju, imate mogućnost i izbora datuma za koji se računaju dnevni i noćni periodi. I to sve ukomponovano u lijepo, oku prijatno, okruženje.

Ovom prilikom bi se zahvalio Vladimiru Agafonkinu, na odlično urađenom poslu.

Uživajte. 🙂





Vremena se mijenjaju…

16 10 2013

…pa tako i Tour de France.

Kako je bilo nekad, a kako sad, i da li je bolje sad ili nekad…

Prosudite sami.

Izvolite.

 

Tour de France 1903-2013

Tour de France 1903-2013

 





Tu sam…

3 09 2012

…nisam zaboravio da pišem, nisam se odselio, nisam odustao…

Desila mi se mala pauza, jer je život pokazao i onu manje lijepu stranu…

Idemo dalje.





Svuda pođi, kući dođi…

13 12 2011

Kažu, bez alata, nema zanata. I sam sam se našao u situaciji, kada bih, ne znam šta dao, samo da imam pravi alat u rukama. Kao kad pukne lanac, na vrhu planine, a ja imam alat za spajanje lanca u kombiju, sa kojim smo došli na vožnju… 🙂

He, he, ovaj članak nisam zamislio kao članak o servisiranju lanca, ili krpanju probušenih guma (na vrhu planine), nego kao jedan prikaz alata koji, tako reći koristim jako, jako često. A osim toga, pomoću njega sam, na neki način, zavolio biciklizam, jer mi je pružio sve te manje ili više bitne podatke, o prošlim, ali i budućim vožnjama.

Crossroads, (C) by http://www.martin-liebermann.de

Koristio sam ga, a i danas ga koristim, kada planiram neku vožnju, pa ju fino iscrtam, pa pogledam kolika je dužina, pa vidim koliko se trebam penjati, pa mogu lijepo isplanirati vožnju. Ili nakon vožnje izanalizirati gdje se i koliko, i kako vozilo. Pa se iznenaditi, kada vidim da su se neke lične granice pomjerile. Kako sam se mogao toliko penjati, ili koliko kilometara voziti, a ne izgubiti se… 🙂

I danas se sjećam kako sam iscrtao rutu do Krupe, ukupno nekih 56 km, i pitao se da li mogu otići i vratiti se živ i zdrav. I da li će me neki kamion, ili autobus u Tijesnom zalijepiti za stijene. Predrasude, predrasude…

A bilo je  sasvim suprotno. Lijep sunčan dan, subota, saobraćaja malo. Kamiondžije i autobusdžije obazrivi, i lijepo smo se družili. Vratio se kući živ, zdrav, prav, i sa osmjehom na licu….

U onim prvim danima, (ponovnog) otkrivanja biciklizma, tražio sam nekakav program, ili Internet servis, koji bi mi pomogao oko dužina, visina, planiranja ruta. Registrovao se na nekoliko sajtova, skinuo jedan-dva programa, međutim… sve je to tanko. I na kraju sam se skrasio na ridewithgps.com.

I nisam požalio. Ljudi koji rade razvoj su uradili odličan posao, i mislim da su napravili dosta dobru aplikaciju, koja zadovoljava veliku većinu poterba, koju jedan biciklista, ili trkač, može da ima.

Lijepo se registrujete, pogledate sve mogućnosti, koje pružaju.

ridewithgps.com

Kao prvo, rute možete dodati na dva načina. Crtajući, ili uvozeći neki od fajlova, koje ste napravili sa GPS uređajem. Naravno, sve te rute možete izvesti u nekom od poznatih formata, za korišćenje u navigacionim uređajima.

Generalno, ja se najviše oslanjam na funkciju crtanja ruta. Hoću da vozim neku rutu, nacrtam jeu, pogledam visinski profil, proračunam koliko će mi trebati vremena, pogledam vremensku prognozu na W2U, i to je to. Vozim.

ridewithgps.com

Osim toga, sajt pruža još dosta mogućnoti, kao što bi bila mogućnost konverzacije sa ostalim korisnicima, pa vođenja kalendara aktivnosti,  a i moguće je izračunati zone rada srca, za sve one koje koriste pulsmetre, i malo se više posvećuju treningu.

Eto, toliko o njemu, nebih da dužim. Pogledajte ga, i mislim da vas neće razočarati.

Ako nekoga interesuje, moj profil je na: http://ridewithgps.com/users/8606

Pozdrav.





Prve laste

8 11 2011

Danas je lijep dan.

Izgleda da se i kod nas polako okreće….

Dvije (koje su u stvari tri) vijesti pristigoše, i rekoše da nam dolazi bolje vrijeme. Za biciklizam, naravno.

Biciklistički radnici se sastaše u Tuzli, 5.novembra i osnovaše Asocijaciju MTB klubova, pri Biciklističkom savezu BiH. Između ostalog, pozvaše klubove da se prijave, da daju svoje ideje, zapisli, prijedloge.

Meni drago. Jer, ipak, se ide u nekom smjeru. Znam da će se, pogotovo u početku, dosta očekivati od Asocijaacije, i mislim da  ljudima treba  dati šansu da nešto i naprave. I da im treba koliko-toliko pomoći, jer mi, kao posmatrači vidimo neke stvari, kojih oni nisu ni svjesni. Pa da nam svima bude bolje.

Mislim da ću napisati koji mail.

 

Biciklistički radnici na Sjednici Saveza

Druga vijest, koja mi se tu provukla, takoreći između redova, da je na sastanku prezentovana web stranica Biciklističkog saveza. I meni je bilo tužno, kada sam otrkio, prije nekog vremena, da biciklistički savezi u regionu imaju svoje web stranice, a kod nas, ništa… Ali, evo, izgleda se, ipak okreće…

I treća, trke.

Sljedeće sezone, tri trke.

Tuzla, 30. mart

Banja Luka, 27. maj

Sarajevo, 26. avgust

 

Rush, rush hour...

Vozim ih sve.

I da… Bilo je lijepo pogledati UCI-jev službeni kalendar za sljedeću sezonu, i vidjeti čak tri međunarodno priznate trke.

 

UCI kalendar - 2012, i poznata tri grada

Dolaze bolji dani. Za biciklizam naravno….

 

Čitamo se….





Brdski biciklizam: discipline

3 08 2011

Eto, danas sam u nekom enciklopedijskom raspoloženju. Pregledavao dokumentaciju danas, našao ovaj sjajan tekst, o disciplinama u brdskom biciklizmu. I to ne samo u njemu, nego malo i šire. Nadam se da će se magle podići…

Moram se zahvaliti ljudima na DropBike-u za ovaj odličan tekst, jer da nije njih bilo, i ja ne bih mogao da ga postavim…

Idemo.

Cross-country ( XC ). Preko brda i dolina – najstarija MTB disciplina koja svoje početke ima  u godini kad je LSD ilegalizovan (slučajnost?) i koja je zapravo i stvorila MTB od gradskih bajkova. Puno se pedalira: uzbrdo, po ravnom, nizbrdo… bitno je samo da je u prirodi. Žestoki XC, u smislu žešćeg spusta, se nekad naziva Enduro (v . enduro za više detalja).
Bicikli su visoki, umjereno dugački ali i jako lagani. Sicevi su postavljeni visoko, bicikli uglavnom imaju samo prednje suspenzije ili lagani soft-tail (stražnji amortizer s malo hoda ili konstrukcija koja savijanjem ublažava udarce). Suspenzije su teške i jedu energiju pa se u XCu nikad ne pretjeruje sa tim, a moguća stražnja suspenzija se više koristi u svrhu držanja terena pri pedaliranju, nego činjenju vožnje mekanom pri spustu. Bickli imaju što je više brzina moguće, da se što preciznije prilagode velikim uzbrdicama i nizbrdicama. Redovno se vozi sa clipless pedalama, da bi se energija pedaliranja bolje iskoristila (pedale se mogu vući i dok su u stražnjem položaju).

XC

Downhill ( DH ). Downhill ili spust, je najbrža MTB disciplina, gdje se po gadnim nizbrdicama spuštaju gadni vozači vrlo gadnim brzinama. Jedino bitno je dobra procjena terena/staze i što veća brzina kao posljedica. DH je jedna od disciplina gdje se vozač kontrole nad biciklom djelimično odriče kako bi zauzvrat u tom kompromisu što brže odvozio stazu (pod kontrolom mislim na mogućnost zaustavljanja prije problema na stazi ili sigurnog obilaženja istog). DH vozači razvijaju specifičan stil vožnje gdje sve probleme rješavaju još većom brzinom – pa šta bude. (karikirano rečeno, ali je to bit)
Vozi se u oklopima, sa kacigama i štitnicima, a trka se pojedinačno na vrijeme. Bicikli imaju vrlo puno hoda na prednjim i stražnjim amortizerima (najviše od svih tipova MTB-ova), i uglavnom su bez prednjeg mjenjača, sa velikim lančanikom, bashguardom i vodilicama za lanac (u suprotnom bi od udaraca bi lanac često spadao).

DH

Trekking. Trekking je mješavina drmskog i brdskog biciklizma. Uglavnom se vozi na biciklima sa 28″ točkovima, pretrpanim bisagama i torbama, s funkcijom izletništva ili putovanja biciklima. Veći kotači olakšavaju držanje ravnoteže, a na njima su obično uže gume kako bi se sve to zajedno lakše kotrljalo. Takvi bicikli vole lagane vožnje po blagim terenima ili drumu.

Freeride ( FR ). Zajebancija po šumi. Naglasak je na zajebanciji nizbrdo. Dok je u downhillu potrebno voziti što brže, u frirajdu je naglasak na stilu. Želi se voziti mekano (smooth) i kontrolirano, ponekad izvesti trik u vožnji ili zraku, tražiti jumpove i dropove (kojih ima puno manje u natjecateljskom downhillu) itd. Vozači uglavnom vole biti prevezeni do vrha spusta, jer inače frirajd prelazi u enduro.
Bicikli imaju 2 ili 3 lančanika naprijed, dakle 2/3 ili puni opseg brzina, te obvezno bashguard. Redovito imaju i prednji i stražnji amortizer, ali uglavnom s manje hoda nego downhill bicikli. Time se želi između ostalog zadržati veća kontrola nad biciklom (predvidljiviji je bicikl s manje amortizacije) i kontrolirati težina bicikla, jer bicikl od 25kg nije zabavan kao neki od 18kg, kakav je karakterističniji za FR.
Freeride u takmičarskom obliku donedavno nije postojao, a i danas (zasad) je relativno rijedak. Trend se mijenja, a dotad recimo da su prva takmičenja bila organizovana po ovom principu: na jedno brdo odvezeš vozače, na drugo sudce. Onda se vozači spuštaju niz to brdo po stazi ( lajnu ) po vlastitom izboru (za razliku od downhilla gdje je staza označena) i izvode ‘ gluposti’, a sudci ocijenjuju težinu izabrane staze, originalnost trikova, izvođenje, kontrolu nad biciklom i mekoću (npr. kako je vozač savladao rastresit teren, kako je dropao i doskočio, koliko je puta pao…) i slično.

Dirt Jump ( DJ ). Vozi se na unaprijed pripremljenim dirt parkovima , gdje je puno zemlje lopatama i bagerima aranžirano tako da se preko njih što ljepše može odskočiti i doskočiti. Bit dirtjumpa je u zraku napraviti nešto što rulji oduzima dah, dakle moglo bi se reći da se čisti dirtjump svodi na trikove u zraku ili nakon slijetanja. Mekano slijetanje nakon hvatanja zraka je uvijek osigurano u obliku nekog transitiona, većinom nizbrdice koja lijepo amortizira doskok.
Disciplina je nastala od originalnog BMXa, samo što se vozi i na MTBovima. Ramovi su mali (visinom) i dugački, i većinom imaju prednje suspenzije, namještene da rade sporo, jer ne postoje hrpe malih bumpova (izbočina) kao u prirodi, koje treba brzo pojesti, nego samo velik doskok kojeg treba sporo amortizira[/bti. Često se vide i single-speedovi, a ako ne, onda zadrti dirtjumperi obično odbace barem prednji mjenjač.
Takmičenja se voze na ocijenjivanje vozača, tj. njegovih trikova. Dirtjump se vozi i u klasi BMXa.

dirt

Dual Slalom ( DS ). Dva vozača se trkaju isključivo nizbrdo, na eliminaciju. Staza je uvijek offroad i ima nagle zavoje i skokove. Bicikli imaju prednji amortizer, niski su i relativno dugački, jako slični (često i isti) kao bicikli za dirtjump.
Razlika između BSXa i DSa je u tome što BSX ima kružnu stazu, što znači da osim spuštanja ima i penjanja.

Enduro. Kada se pomješa cross-country i freeride, dobija se hibridna disciplina, koju mnogi zbog toga ne priznaju kao disciplinu. Ovdje ćemo samo objasniti šta se podrazumijeva pod tim pojmom. Za razliku od freeridea, u enduru se ide na duge puteve kroz prirodu, često u potrazi za lijepim spustevima, dropovima, skinnyjima po srušenim stablima… – to je FR komponenta. No, da bi se do njih došlo, treba puno pedalirati, prijeći puno uzbrdica i teškog terena (to je XC komponenta) i samim time biti izdržljiv. Otud i naziv.
Najlakše ga je zamisliti kao hrpu frirajdera koji se skupe i odu u šume/planine tražiti spusteve, a da pri tome ne plate nikome za prijevoz do vrha.
Uglavnom se vozi na svačemu, od mekanijih XC bajkova do standardnih FR bajkova. Koliko mi je poznato, takmičenja u ovoj poludisciplini još nema, a vjerojatno ih  neće ni  biti.

4X. Verzija dual slaloma sa četiri vozača. Vremena se mjere samo u kvalifikacijama, a trka se vozi na ispadanje. Prva dva vozača se automatski kvalifikuju u slijedeći krug, treći ima naknadnu šansu kvalifikacije, dok je četvrti eliminisan iz daljnje trke. (vidi dual slalom)

4x

Bicyle Super Cross ( BSX ). Trka dva vozača na kružnoj offroad stazi sa skokovima. Vozi se uglavnom s biciklima za dual slalom i dirt jump, i iako ima nazivno specijalizovanih BSX raova, teško je opravdati posebnu nomenklaturu jer su geometrije skoro pa identične DJ-DS ramovima. Trke se voze na eliminaciju.
Neki vozači  ove discipline se ne slažu sa njenim imenom jer u biti opisuje BMX trke u zatvorenom prostoru, ali, citiram, „svemu treba ime“.

Jib/Jibbing. Jib je mutno definisana disciplina urbanog biciklizma, a također kao definicija nije još šire prihvaćena, jer je zasad gura malen broj ljudi. To ne znači da jib nije popularan kao disciplina: ljudi koji ga voze nekad tvrde (ili misle) da voze street. Pod jibbingom, prema autorima tog pojma koji stiže iz snowboard svijeta ( jib = trik na umjetnom objektu), spadaju grupe urbanog biciklizma koje naglašavaju različitite trikove kroz kreativno korištenje urbanog okruženja, osobito nagiba, nizbrdica, zidića, blokova, kickera i sličnog. Nije jasno definirana razlika streeta i jibbinga, ali ja bih osnovne razlike potražio u istorijskom razvoju. Naime, street potiče iz BMX svijeta. Sa dolaskom mountain bajkova na scene, ljudi počinju voziti street na MTB-jevima, ali s godinama taj stil vožnje počinje raditi odmak od BMXa, i evoluira dalje. To je tačka kad se kuje termin jib, a street ostavlja BMXu i onima koji na MTBju vjerno slijede BMX stil.
Danas se najčešće vozi sa suspenzijama malog hoda, i ponekad sa 24″ točkovima  (u poređenjui sa 20″ BMX ili 26″ MTB), na ramovima širokog raspona, budući da ne postoje jib ramovi : najčešće su street ramovi, potom manje radikalne trials geometrije, a neki će sve to voziti i na DS/DJ ramovima (što je ipak daleko od optimuma). Bicikli su ili single speed ili imaju samo jedan lančanik naprijed: najmanji ili srednji, ovisno o ukusu vozača. Jib se primarno vozi po čitavom urbanom okruženju, ali često zapadne i u skejtpark.
Ako ti nakon svega ovoga i dalje nije baš jasna razlika između jibbinga i streeta, nema veze – nije nikome.

Northshore ( NS ). ouuuujes Northshore je specifična poddisciplina freeridea koja se bavi vožnjom po izgrađenim stazama, pri čemu se misli na većinski drvene konstrukcije u prirodnom okružju (uglavnom šumi). Specifično za tu ‘disciplinu’ je velik trud uložen u iskorištenje prirodnog materijala i izradu nevjerojatno kompleksnih staza, koje se sastoje od vijadukata, mostića, klackalica, jumpova i dropova i sličnog.
Sve je poteklo na Vancouver isladnu, i to na sjevernoj obali (otud naziv), u zaštićenoj šumi. Od samog početka northshorea se vodi borba sa zakonom, jer je vlasnik zemlje (uglavnom država) redovito gnjevan na pojavu staza po šumama, osobito onim zaštićenim, pa se sve uglavnom svodi na rušenje i ponovnu tajnu izgradnju staza.
Glavna tehnika koja se koristi u vožnji NSa je držanje ravnoteže na uskim mjestima, jer je većina staza izgrađena vrlo usko: što zbog uštede materijala, vremena, jednostavnosti izvedbe, a što iz čiste želje za vožnjom po tankim visokim vijaduktima. NS se vozi frirajd bajkovima.

northshore

Street. Street potiče iz BMX svijeta i danas se djelimično preklapa s novouvedenim pojmom jibbinga, prvenstveno iz razloga što je dobar dio tehnika/trikova isti. U streetu su naglašeni trikovi, eyecandyji i crowdpleaseri – dakle skoro sve što možeš izvesti na biciklu a da nije okretanje pedala dok voziš prema naprijed, može naći primjenu u streetu.
Bicikli na kojima se vozi su uglavnom specifične geometrije, tačno na pola puta između trials i DS/DJ bicikla, sa tvrdiom prednjom suspenzijom, uglavnom jednim prednjim lančanikom ili čak samo s jednom brzinom. Česti su 24″ točkovi koji omogućuju lakše bacanje bicikla, iako je pitanje gdje će ta priča završiti jer su street-specific bicikli relativna novost (u odnosu na većinu ostalih disciplina), pa su moguće svakave promjene. Zbog toga većina dedicated street ramova  posjeduje mogućnost monitranja i 24″ i 26″ kotača, jer svaki vozač ima svoj ukus i potrebe.
Iako su jako slični, najčešća razlika u konfiguraciji između street bicikla i jib bicikla je prednja suspenzija, koja se češće nalazi na jib bajku. Natjecanja se provode u skejt-parkovima (ili bajk-parkovima, ako je zemlja razvijena), a vozi se pojedinačno na bodove. Ocijenjuje se  stil, težina i originalnost trikova, postotak iskorišćenja cijelog poligona i slično.
Naravno, nije potrebno niti spominjati da se street vozi i u BMX klasi.

Trials. Trialsi su dosta stara disciplina potekla iz motokrosa (jedina druga bajkerska disciplina potekla iz motokrosa je BMX, b icycle m oto cross ), još osamdesetih godina 20. vijeka. Počeli su na 20″ biciklima, ali danas postoje dvije kategorije: 20″ mod, i 26″ stock.
Najlakše ih je opisati kao umjetnost prelaska prepreke biciklom, bez spuštanja noge na tlo.
Ovo je jedna od disciplina koja zahtijeva najduži trening za najmanja postignuća, jer netko tko vozi npr. street može naučiti lakši trik za par dana, netko tko vozi frirajd može naučiti dropati kako-tako (=da ne padne s bajka) s manjeg dropa u nekoliko pokušaja, itd., dok se u trialsima za uspješno savladavanje najmanjih prepreka mora vježbati sedmicama (i to ako ne računamo uvodni period učenja ravnoteže na biciklu).
Dvije osnovne podvrste trialsa su urbani trialsi i prirodni trialsi. Izvorno su trialsi bili prirodni – voženi u prirodi preko drvlja, kamenja, blata, uzbrdica, nizbrdica, potoka i sličnih sra*ja. Kasnije sve popularniji postaju urbani trialsi, koji dijele sve iste tehnike i filozofije trialsa, ali uz dodatak nekih prednosti. Kao prvo, uz street i jib, imaju velik potencijal privlačenja žena. Drugo, u urbanom okruženju je grip odličan, svi su uglovi obično 90 stepeni i uopšte je puno lakše kontrolisati bicikl kad nema neravnog tla, trave po njemu, skliskog lišća i blata. Urbani trialsi su neusporedivo lakši, a time i zabavniji.
Bicikli su maleni, niski i kratki. Potrebna je samo jedna brzina, ali se obično vozi sa 7-9 brzina. Bashguard je obvezan jer ima ulogu „točka“ (po američkim pravilima), dok je po evropskim zabranjen njegov dodir sa stazom, ali još uvijek štiti pogon u nesretnom slučaju.
Postoji više vrsta pravila (NATS, UCI, BIU) koje različito propisuju pravila natjecanja, ali globalni princip je isti.
Takmičenja  se organizuju po sekcijama, kojih mora biti određeni broj. Sekcije su podijeljene u klase, recimo beginner, sport, elite, pro. Pravila pod kojima se natjecanje održava sadrže preporuke za vještine koje će određena klasa zahtijevati od vozača, primjerice preporuka za beginner klasu je da se ne zahtjeva pedalkick za uspješan završetak sekcije, ili preporuka za sport klasu da ne postoji drop veći od 1m i slično.
Sekcije su ili trakom označeni netaknuti prirodni predjeli, ili umjetno dorađeni komadi prirode (dovučeni balvani, iskopane rupe…). Nešto rijeđe se u potpunosti umjetno slažu sekcije u gradskim predjelima, uglavnom od paleta, drvenih objekata, automobila itd. Vozi ih jedan po jedan rajder kojeg cijelo vrijeme nadzire sudac, a boduje se svako spuštanje noge ili dab (1 bod), ruke, naslanjanje na objekte oko staze (5 bodova) ili pad (5 bodova). Onaj s najmanje bodova pobjeđuje. Postoji i vremensko ograničenje koje svojim isticanjem eliminira rajdera iz sekcije (5 bodova).
Onaj tko prije natjecanja izvozi neku sekciju (u smislu treninga) biva kažnjen sa velikom količinom bodova (100 bodova) – efektivno eliminiran; i to je vrlo važno kod trialsa – nema treninga i sve je u jednom jedinom pokušaju. Vozač  koji slaže sekcije naravno ne smije sudjelovati u natjecanju, jer ih detaljno testira prije natjecanja da osigura da je svaku sekciju moguće izvoziti bez daba .

Uphill. Uphill je disciplina XCa gdje se vozači trkaju pretežno ili isključivo uzbrdo. Očito je potrebna velika motivacija i kondicija, vrlo lagan bicikl i dijelovi. Ramovi  su veliki, volani uski i često imaju rogove, koji između ostalog pomažu aeraciji pluća. Suspenzija je standardna, ponekad i naprijed i nazad, ali sve sa ciljem boljeg držanja neravnog terena (oni koji su vozili sa clipless pedalama i patikama uzbrdo u vrlo maloj brzini po blatnjavom korijenju, znaju o čemu pričam). Suspenzije su zračne, kako bi bile što lakše, jer je ugodnost na posljednjem mjestu. Onaj tko je želio ugodnost, vozi downhill na mekanom bajku.

Urban. Generički naziv za bilo koju vrstu vožnje gdje se MTB vozi u gradskom okruženju. To je koktel-pojam koji uključuje sve, od urbanih trialsa, jibbinga i streeta do urbanog assaulta, i koji sam po sebi ne znači ništa (ne daje nikakvu informaciju o tome što se točno vozi).
Ipak, najčešće je naglasak na vožnji po stvarnim urbanim predjelima, a ne skateparkovima. Također, urban se statistički češće spominje u kontekstu jibbinga i urbanog assaulta, nego streeta i urbanih trialsa. U svakom slučaju, najbolje je ovaj termin izbjegavati.

Urban Assault. Disciplina koja je nastala u onom trenutku kad je frirajder shvatio da danas nema vremena poći do udaljene šume, nego se odlučio nabrzinu zabaviti po urbanoj okolini pa natrag doma. Dakle, može se opisati kao frirajd (čak i northshore) u gradskom okruženju: beton, asfalt i nekad trava u parku. U kontrastu prema streetu, urbanim trialsima ili jibbingu, ovdje nije naglasak na trikovima, nego u pokušaju shvaćanja urbanog okruženja kao staze ili šume. Recimo, vozač uzme svoj full suspension bajk, shvati zidić kao skinny northshore most u šumi, shvati 30 stuba ispod tog zidića kao zemljani drop u toj istoj šumi i onda se zaleti po zidiću i dropa na stepenice.
Naziv urbani assault, urbani napad, dolazi od navike vozača da unište ponešto na svakoj vožnji, bilo na biciklu, bilo po javnim mjestima; makar šutnuti nogom kantu za smeće na odlasku doma. Objekti se često napadaju bashguardom, i nerijetko bivaju oštećeni. Vožnja je, za razliku od urbanih trialsa ili jiba, dosta agresivnija i veći je naglasak na većim dropovima, brzini i sjurivanju niz prvu stvar na koju se naiđe. Kreativnost i hrabrost su važni jer postoji čitav niz tranzicija i lajnova koje će dobar vozač izvoziti, a loši neće niti primjetiti.
Bicikli na kojima se vozi obično su mekani i imaju jednu ili obje suspenzije, a često su napravljeni od čelika, ili oveće hrpe aluminija – kako bi bili što jači. Uglavnom potieču iz drugih disciplina jer se rijetko gdje (ako igdje) može naći ram dizajniran sa urbanim assaultom kao ciljnom ‘disciplinom’. Ostali detalji su složeni po želji i ostalim potrebama vozača, jer uglavnom rijetko ko (zasad) vozi isključivo urbani assault – on je trenutno uglavnom u ulozi sporedne razonode.

Izvor: www.dropbike.com