Gdje, šta, kada…

15 09 2015

Pa, recimo, biće ovo jedna, kao, mala retrospektiva prošlih dana, o kojima nisam zbog „ljenosti i nediscipline“, ovdje napisao ni jednu jedinu riječ.

Međutim, kako se neke stvari ipak malo i mijenjaju, evo… 😀

Pa, šta da se kaže… Bilo je zanimljivo, mada ne baš onako kako sam mislio da će biti, na neke događaje nisam otišao, neka nova interesovanja su se javila, i tako… Kao što mi jedan stariji gospodin poodavno reče: „…teško tvojim nogama, kakvu ludu glavu nose…“ 😀

Eto, tako mi se u kalendar uvuklo i trčanje. Toliko mi se svidjelo, da će dobiti i svoju kategoriju, ovdje, na blogu. A kako to već i treba da bude 😀 ubrzo sam uvidio da se i pored asfalta, može trčati i po brdima, šumama, livadama… i to u dvocifrenim brojevima kilometara. Fantazija! Ali malo kasnije o tom. 🙂

…a budući da smo (prvenstveno) na biciklističkom blogu, da prebacimo koju o biciklima…

 

BICIKLISTIČKA SEKCIJA

Krenula je nekako čudno.

U prošloj firmi gdje sam radio, kolega je vidjevši da nas ima podosta, koji na posao dolazimo biciklima, iznio ideju da se jedeno poslijepodne okupimo, i da napravimo jednu zajedničku vožnju. U jedan utorak, čini mi se. I tako, okupilo nas se nekoliko, a od kolege, idejnog tvorca, ni traga ni glasa. Privatne obaveze, vjerovatno.

bici-sekcija_2

I tako, uzeh na sebe obavezu da svakog ( u ovoj sezoni) utorka ili srijede, napravim novu rutu, pošaljem mail mailing listi, odskora i napravim Facebook događaj, pozovem sve one koji žele da voze… i dođem u četvrtak, par minuta prije 17:30, u park Petra Kočića, i ljudima koji se tu nađu, krenem u novu vožnju, od kojih su neke bile i prave avanture.

bici-sekcija

A bili smo svugdje, stvarno svugdje, i prošli dosta toga, da mislim da ću napisati još jedan članak, samo o Biciklističkoj Sekciji. Sigurno.
Ovo nam je druga sezona. Kako ovo pišem, dan nam je sve kraći, te nam je ostala samo još jedna vožnja četvrkom, nakon koje prelazimo u termin jutarnjih sati subota, odnosno nedelja, kad nećemo baš toliko žuriti, da nas ne uhvati noć… A čeka nas i 50-ta, jubilarna, vožnja.

Sva akcija se održava na FB-u, u grupi „Biciklistička Sekcija“. Dobrodošli.

 

RANDONNEURS SRPSKA

Vozilo se, vozilo… uživalo se, uživalo !!! Ali se u Francusku nije otišlo.
Što se tiče drumaških avantura, uspio sam organizovati sezonu sa najvećim brojem breveta, izvesti kvalifikacije za učestvovanje na najvećem događaju ovog vida biciklizma, Pariz-Brest-Pariz, uživati maksimalno i po noći i po danu, i uspio neotići na taj događaj. Jednostavno, neke stvari u životu imaju veći prioritet, budućnost moje djece… a PBP-ova će biti. Neću ja još skoro bicikl o klin okačiti… Sigurno.

Ali, nije sve propalo ako ja nisam otišao. Njih šestorica, hrabrih kolega, Eduard Bijelić, Saša Jovanović, Nemanja Keser, Velinko Ostojić, Goran Stegić i Jovan Živković su osvjetlali naš obraz, učestvovali na ovom fantastičnom događaju, i svi ga uspješno završili. Nema se šta puno reći, nego – BRAVO!!!

pbp

Ukoliko želite da vidite malo više o svemu ovom, da nam se pridružite, evo i link: randonneurs-srpska.weebly.com. FB grupa se podrazumjeva, a nju možete i sami pronaći.

 

TRČANJE

Prvo klub.trk

Moj trkački klub je TRK Banja Luka. Šta da kažem… ljudi nasmijanih lica, koji su uz to i organizovali jedan pravi sportski događaj, koji je moj grad stavio na svjetsku (trkačku) mapu, Banjalučki polumaraton. I na kojem sam uživao, ali stvarno uživao, trčeći tako poznatim ulicama. Doživljavao emocionalni tobogan prolazeći kroz neke dijelove grada, pored nekih, meni jako važnih prozora… 🙂

A i konačno sam uspio… u namjeri da Beogradski maraton istrčim ispod 4 sata. Ove godine se malo disciplinovanije pristupilo treningu, i rezultati nisu izostali. Po predivnom aprilskom oblačnom danu, uz skoro konstantnu kišicu, beogradskih 41 je palo za 3:58:25. Juhu! 😀 I naravno, nisam išao sam, nego sa klubom. Fantastična dva dana!

bgd

Poslije Beograda je došla i Banja Luka. Šou. Porodica uz mene, fotografisanje, zafrkancija, „…jel’ ravno za more?…“ prolaznicima… Rezultat u ovom slučaju nije važan. Prvi se uvijek poklanja.

mi

E, ovdje se već pogled usmjerava prema brdima. Budući da su brda već prijateljski nastrojena prema meni, počinjem sa pokušajima da protrčim i njihovim stazama i stazicama, putevima i puteljcima. I oduševim se, jer sam otkrio jedan novi svijet. FANTAZIJA. Mada, neki ovu disciplinu zovi i trail trčanje. kako god, ulazim, odnosno ušao sam (i) u trail.

trail

Dvije sedmice kasnije, (polu)Maraton „Stazama Branka Ćopića“. Branko je bio srećan čovjek, što je imao priliku da tamo odrasta. U organizaciji kolega iz AK Sloboda, iz Novog Grada, mala, a ipak velika trka, trka na koju dolaze ljudi koji stvarno vole trčanje, i koji žive za trčanje. A staza k’o staza, ne očekujte ravno. Čak mislim da ga ni nema. 😀 A pored svega ovog, i druženje sa starim, ali i novim prijateljima. Neprocjenjivo.

Dan po dan i dođe avgust, vrijeme je za Šujicu. Meni najomiljeniji polumaraton (jer sam, između ostalog, tamo istrčao svoj prvi polumaraton, tamo izgubio trkačku 😀 nevinost). Sa Klubom se išlo, kombijem. Kad smo išli prema Šujici, možda što je bilo rano jutro, nije se baš puno pričalo… ali kad smo se vraćali… 😀

Idemo dalje, čeka se nova trka… u aprilu sljedeće godine. 🙂

Umalo da zaboravim, TRK-ovci se nalaze na www.trkbanjaluka.com

 

MNOGO HTEO, MNOGO ZAPOČEO

Planovi su planovi. Ponekad, ako se ne stremi ka njihovom ispunjenju, oni se i izjalove. Nekako, godina je fino počela sa Beogradom i kvalifikacijom za Pariz, pa onda odustajanje od odlaska, pa odustajanje od Jahorina Ultra Trail-a, pa još i najava odustajanja sa još jedne trke, jednostavno natjeralo na „PODVLAČENJE CRTE“ – čišćenje kalendara događaja, i stavljanje prsta na čelo, i odlučivanje šta i kako dalje.

quote

Što se tiče biciklizma, i sljedeće sezone sa Biciklističkom Sekcijom na brda, sa Randonneurs-ima i dalje na asfalt, pa i malo promocije ovog vida biciklizma, da i drugi osjete čari breveta, a sa trčanjem će se malo više bježati na brda i u šume, malo manje provoditi vremena na asfatlu. Sljedeća trka (a već mi je frka!!!) bi trebala biti u Istri, u aprilu mjesecu sljedeće godine. Do tada, rad, red i disciplina. 😀

Što se tiče samog bloga, biće tu dosta zanimljivih članaka, malo i praktičnih, malo i onih drugih, nepraktičnih, na drugi način korisnih. Dosta je planova, vidjećemo šta će se sve izdešavati.
Držite mi fige !!!

Advertisements




Ma, šta sam ja znao…

4 02 2013

Prošli članak se završi sa:

“…A ako nekog i interesuje ova priča, pošaljite mi par poruka, pa ću još koji članak nakuckati.“

A šta se dešavalo između njega, i ovog kojeg sada pišem… 🙂

Postao sam pravi randonneur, i inspirisao ostale da se okušaju u ovom vidu biciklizma. I koliko mi se čini, bilo im je drago zbog toga. Jednostavno, svi zajedno smRandonneurs Srpska logoo podijelili one, male mrvice slobode, sigurnosti u sebe, ljepote, pa čak i ludosti i upornosti, koja je potrebna da se sve ove vožnje odvezu. I još mnogo toga.

A sve je počelo sa razmjenom email-ova, te uvjeravanjem mene da ne odustanem od ideje organizacije breveta, jer nešto i nisam bio siguran da će se iko i odazvati. Rekoše pametniji od mene: „Samo postavi poziv i ljudi će doći…“. Na kraju, tako i bi.

Na prvom brevetu, od 200 km, se pojaviše njih 17-oro. Čak i jedna djevojka. Stvarno, broj prijavljenih je prevazišao sva moja očekivanja. Neki su došli da pomjeraju svoje granice. Nek, opet, na malo duži trening. Neki su došli da se igraju. A jedan je došao izdaleka, Zrenjanina, čak. Zoran Lalić. „Prvi brevet u Srpskoj se samo jednom dešava, i ja sam došao da vas podržim, jer bebu u pelenama treba maziti i paziti, i izvesti na pravi put…“

Pa dođe i 300-tka, pa 400… Nije nam bilo teško.

Pa papirologija. Jedan od uslova, koje ACP postavlja pred organizatore je i potpisivanje Sporazuma između obe strane. Na engleskom i francuskom.

prvi start

Prvi start – 17. mart 2012. god

Randonneurs Srpska je rođen.

I jako mi je drago. A vjerujem, i ostalima koji su učestvovali, a i onima koji  će tek i učestvovati. Jer, sve one lijepe slike i priče sa naših putovanja – ma, avanture prave. I ne bih se nešto mijenjao, za nešto drugo, jer malo je toga, bar meni, što ovo, proživljeno, može da zamjeni.

Boju punog mjeseca, cik zore, osjećaj prijateljstva jureći u koloni 30-tak na sat, pa pomješani osjećaji sreće, radosti i umora na kraju, pa iskričava svjetla dvoje prijatelja koji se pojavljuju iz mraka, za koje sam mislio da neće stići, pa…. ima toga, i neću da gnjavim. Moraćete sami da doživite.

Da, bio je i Miro. Kolega sa posla. Na završetku jednog od onih dužih, čovjek se pojavljuje na Tunjicama (oštar prevoj na preriferiji grada, sa oštrom uzbrdicom) oko 2:30, poslije ponoći. Slikanje, pa treba li sok, jesli li se umorio, treba li da te vozim kući… Par minuta razgovora, smijeha. Haos. Miro, hvala. Iznenadio si me. Baš.

A i još jedan biciklista me je prilično iznenadio svojim dolaskom. Jovan Eraković – Jone. Drugi pojam, vezan za njegovo me je Ciklonaut. Bilo mi je jako drago voziti rame uz rame sa Jonetom, poznavajući njegov rad i entuzijazam u i oko biciklizma. A mogu reći da me je i, u neku ruku, inspirisao.

Nisam ugnjavio? 🙂

Prva sezona je iznjedrila i prvog Super Randonneur-a: Gordan Vasilić.

Odvezao čitavu seriju breveta, 200, 300, 400 i 600 km, u vremenskom roku, i zaradio naslov Super Randonneura. Čestitamo !!!

Najmlađi učesnik je imao čitavih 14 godina, a najstariji čak 61 godinu.

Sve u svemu, svi breveti su se vozili i izvezli. Pa čak i onaj od 600 km, koji mi se tad čino kao jedna velika, mračna, nesavladiva planina. A

na kraju, kad pogledam sve, on mi je bio i najdraži. A tu su i planovi za neke nove brevete… otom-potom. Lagano.

Šest stotina ispred nas

Šest stotina ispred nas

Napravih i sajt: randonneurs-srpska.weebly.com

…na kojem se može prijaviti na brevet, na kojem možete pročitati i pokoje iskustvo učesnika, upoznati se sa randonneur-ingom, a i pogledati gdje se vozi…

Ha, ha, što više razmišljam o svemu ovome, sjećanja mi naviru, a ja bih želio da ovaj članak ostane u granicama normalnog, tako da ću lagano da završavam…

Nakon prve sezone mogu samo da kažem – BRAVO !!! I to svima. Od učesnika, preko naših gostiju, preko svih onih divnih ljudi, koje smo gnjavili da nam daju pečate, pa do onih koji su nam pomogli na ovaj ili onaj način. HVALA SVIMA !!!

Eto, kalendar za 2013-tu je izašao, još samo malo strpljenja pa će se i rute objaviti, a i lijepo vrijeme će brzo…

Vidimo se. 16. mart je blizu…





Nešto (malo) drugačije

12 12 2011

Eto, razmišljao sam šta bi to mogla biti tema za još jedan članak, pa sam se nešto premišljao da li da ispričam čitavu priču šta sam sve planirao za sljedeću sezonu, i na kraju sam odlučio da predstavim samo ono nešto, što me je baš zaokupilo. Jer se u tim vodama još nisam okušao, i što više razmišljam, sve mi se više čini zanimljivim i na neki način, jedva čekam da dođe proljeće…

Ma, u neku ruku, malo mi je bezveze pisati o svim tim događajima, od čega su neki možda i želje,pa onda na kraju sezone pogledati na kalendar i zaključiti da sam jako puno toga propustio, iz ovog ili onog razloga. Ukratko, u planu je Fruška gora, takmičarska licenca, nekoliko trka…

I naravno, ovo što ću vam ispričati, odnosno predložiti. Pa sad, ko voli, nek izvoli…

I ne očekujte da će biti lako.

Prva riječ je brevet.

Druga riječ je randonneur.

Da, da, pisao sam o sličnoj tematici, o veličanstvenom Pariz-Brest-Pariz-u. I tako, čitava ta priča je sazrijevala, dolazila, odlazila… i na kraju je dozrela, a i odluka je pala…

Naravno, radi se o brevetima, odnosno maratonskim vožnjama. A biciklisti koji ih voze zovu se randonneur-i. Breveti nisu trke, i svako ko završi ovu vožnju je pobjednik. Voze se sve vrste bicikala. Jedino što se mora poštovati su vremenski limiti, i kontrolne tačke.

I nema nikakvog razloga da se ne organizuju i ovde, kod nas. Rekoh – „…eto meni malo posla…“ 🙂

Princip je sljedeći. Organizator objavi datum starta, zainteresovani biciklisti se prijave, i dođu na start. Na startu od organizatora dobijaju brevet karticu i putni list, sa udaljenostima, raskrsnicama, rasporedom kontrolnih tačaka, i satnicom. I voze.  Obaveza biciklista, odnoso randonneur-a, je da svoju brevet karticu pokažu na svakoj kontroli, gdje se udara pečat, odnosno se potpisuje, kao dokaz da je randonneur bio na kontorlnoj tačci. Putni list je tu kao pomoć, da bi biciklista znao rutu, ako je nepoznatom terenu, i da bi znao kolike su udaljenosti između mjesta kroz koje prolazi, i koliko još do sljedećeg. Nakon uspješno završenog breveta, kartice se vraćaju organizatoru, radi ovjere, kad biciklista može izraziti želju za dobijanje medanje, za završen brevet.

Medalja, 200 km

Poslije svega, može se i otići na pivo.

A sad malo o udaljenostima i vremenima.

200 km = 13.5 sati

300 km = 20 sati

400 km = 27 sati

600 km = 40 sati

🙂

Nisu ova vremena strašna. Sva ta vremenska ograničenja su određena na osnovu putne brzine od 15-tak  km/h. Jednostavno, prilično udobna putujuća brzina. I osim toga, čovjek se uspije odmoriti, i pojesti i popiti. I završiti čitav brevet, naravno.

Osim toga, pri izboru rute sa vodi računa o količini penjanja, ni premalo, a ni previše. Tek toliko da se malo oznojimo.

Prva dva bi mogao izvesti svaki iole utrenirani biciklista. Da. Nije to toliko teško, koliko se čini. Ionako, sve granice su u glavi.

I naravno, vozi se po svim vremenskim uslovima, a unaprijed određeni datumi za start se u principu ne pomjeraju. Ako pada kiša, pada. Ako pada mrak, pada. Vozi se.

Da ne dužim priču u svim smjerovima, skratiću.

Eto, sad znate o čemu se radi. A osim toga, uspio sam kontaktirati jedan francuski klub, Audax Club Parisien, koji je glavno tijelo za koordinaciju i homologaciju ovog vida biciklizma, i koji organizuje PBP, i vodi generalni kalendar brevet vožnji.

Kontaktirao sam ih, te u kalendar upisao nekoliko breveta, od čega je prvi 17. marta, u dužini od 200 km. Naravno, i ostali breveti su tu. I 300, i 400, a i 600. A ko nije u mogućnosti da dođe, biće repriza, ovog malog – sigurno. Planirana su ukupno 3 po 200, i po jedan od ostalih…

Brevet kartica

Klub? Da se zaokruži jedna cjelina. Za sad samo ime: Randonneurs Srpska. U službenom kalendaru tako piše :-). Na prvom će nas biti dvojica-trojica, a ostali su pozvani. Pa sad, kako ko god hoće…

Za nestrpljive, evo link na stranicu ACP-a, i  službeni kalendar za 2012. Da pogledate i naše datume.

Osim toga, sajt preko kojeg ću objavljivati pozive, preko kojeg ćete se moći prijaviti, i pročitati rezultate, a i koju sličicu pogledati, je u izradi. Malo strpljenja. A i logo je tu.

Mislim da bi sve ovo bilo to, što sam smislio za ovaj prvi put. Pisaću još o svemu ovom. Malo o pravilima, preporučiti ponešto, i tako…

Za sad, još neću nikog nagovarati “…ma možeš ti to…”, a za kasnije – vidjećemo….

Ko bi želio da me pita nešto o svemu ovome, evo i e-mail: randonneurs.srpska@gmail.com

Pozdrav svima.