Sedmica

20 08 2011

Da. Sedam vrhova.Planinskih.

I to ne nekih običnih, nego najviših vrhova jedne države. Srbije.

A sigurno je krenulo sa kartom, i pregledanjem svih planinskih vrhova,pa određivanjem koji je najveći, pa koji je malo manji, i tako… Na papiru se sigurno nađoše njih 7 najvećih. I okupiše se njih petorica, dogovoriše se, i odoše u planinu.

Svoj projekat nazvaše „Serbian 7 Summits by Bike“, i odrediše da će se za nekih šest, sedam dana, popeti brdskim biciklima na svih 7.

Odoše, odvoziše, i srećno se vratiše.

A poveli su i još par ljudi, fotografa, videografera, i napraviše čitav mali dokumentarac o tom svom poduhvatu. I na kraju, podijeliše ga sa svima nama.

Preporuka je da se fino opustite, neko hladno pićence pored sebe, ili možda i kafu, stavite, obezbjedite da vam niko ne smeta.

Pola sata brda i planine je ispred vas.

Uživajte.

Advertisements




Momo Kapor – Bicikl

9 08 2011

Ponekad me deca pitaju umem li da vozim bicikl? Bicikl? Daj jedan krug! – kažem, pa uzjašem na „ponija“ i zujim po parkiću. Neka gospođa u prolazu, kaže: Sramota! Jedan penzioner koji tu sedi, viče: Klipane jedan, vrati deci bicikl! A ja okrećem pedale stazom ispod drveća i niko ne vidi da to nije „poni“, već onaj prastari „Merkur“ kojeg još jedino boja drži da se ne raspadne i niko ne vidi da ispred sebe vozim bosonogu devojku i da oznojeni šibamo nasipom pokraj reke i da je vetar umesto mene golica po uhu i šapuće nežne reći i sve. Posle deca uzmu natrag svoj „poni“, a ja čitav sledeći dan ležim u krevetu, jer me bole upaljeni listovi. Muskulus fiber!

Ako bih sutra umro, ostao bih željan samo jedne stvari – bicikla! Taman kad sam zaradio dovoljno novca da kupim jedan solidan bicikl, više nemam kuda da ga vozim: bicikle su isterali iz glavnih ulica, navodno radi sigurnosti njihovih vozača. Moji vršnjaci su već odavno pokupovali automobile, a bicikle, eto, nikad nisu uspeli da kupe! Bicikli su im ostali prva neuzvraćena ljubav. Za bicikle je bilo kasno. I kad poželim da se nagledam tih pitomih žičanih životinja, putujem u Suboticu – ispred Gradske kuće kunjaju redovi bicikla moje mladosti. Prašnjavi „Triumfi“, izanđale italijanske „Ardile“ i prepravljeni „Bianki“, tupi i izdržljivi nemački „Vandereri“, pouzdani „Durkopi“, solidni engleski „Torpedo“; mezimče vojvođanske ravnice i prašnjavih puteva: „Partizan“ – svi su tu na okupu i čekaju svoje vlasnike da se napričaju o žetvi i cenama kukuruza, da skoknu na pivo u „Belu lađu“… I kao što ljudi danas hvale svoja kola, biciklisti su nekada tapšali rukom guvernal, govoreći kako njihov bicikl ima „odličan prenos“. Zavodnici danas šetaju zveckajući ključevima sportskog automobila. Ranije se pošten švaler razlikovao od ostalih mužjaka po štipaljki kojom je stezao desnu manžetnu pantalona! Tako se uvek znalo da ga pred nekom krčmom čeka vlastiti bicikl.

Za one manje upućene rođene u postbiciklističkoj eri, moram da kažem da se štipaljka upotrebljavala da zupčanik i lanac bicikla ne bi sažvakali nogavicu pantalona. Štipaljke su u najvećem broju slučajeva bile obične, drvene, one za sušenje rublja na konopcu a bilo ih je i metalnih, onih kojima se stežu kafanski stolnjaci da ih ne odnese vetar. Bilo je vrlo otmeno imati baš tu metalnu štipaljku!

Najbolji opis poštenog bicikla u istoriji književnosti da je italijanski pisac Đovanino Gvareski (Giovannino Guareschi) u knjizi Don Kamilo, gde priča o biciklistima koji se vrte ulicama njegove rodne Base:

„Pravi bicikl mora težiti najmanje trideset kilograma. Boja mora biti s njega oguljena, tako da joj se nađe tek pokoji trag. Pravi bicikl, prvo i prvo mora imati samo jednu pedalu. Od druge pedale treba ostati samo osovina koja divno blista izglancana potplatom, i samo ona blista na cijeloj napravi. Guvernal bez gumenih navlaka, ne sme stajati glupo okomito na sam kotač, nego barem dvanaest stupnjeva ulevo ili udesno…“

Dragi moj strpljivi čitaoče, jeste li u ovom opisu prepoznali stari stričev bicikl bez zadnjeg blatobrana, na kome ste po cenu mnogih padova naučili da vozite, provlačeći desnu nogu ispod rama jer ste bili isuviše mali da se popnete na sic? Eto, to je taj bicikl kojega se niste dovoljno navozali! A onda kad počesmo zagledati devojke na biciklima i njihove ružičaste butine što naizmenično sevaju ispod suknje, smatralo se naročito duhovitim dobaciti sa strane:

– Hej mala, okreće ti se zadnji točak!

Gospode, šta sve nismo radili samo da nas zapaze: vozili bicikle naopačke, pa sa jednom rukom, podizali noge na guvernal i tako pravili krugove oko devojaka boreći se protiv zemljine teže, rizikujući padove i sramotu! A kada bi devojka najzad pristala da sedne na šipku ispred vas da je malo provozate, uvek bi se našla neka budala da dovikne:

– Hej, je l’ to ženski bicikl?

Pošten bicikl, dakle, mora obavezno da ima zakrpljene gume, zbog toga da lepše tandrče; žičanu korpu za dete, dinamo mašinu koju pokreće prednji točak, i lampu, koja, po pravilu, nikad ne svetli, a iznad zadnjeg točka – ram za prtljag! Pošten bicikl mora da bude „kontraš“. Na takvom biciklu se putovalo, volelo, na njemu se prevozilo seno i vukle vreće u prani mlin, na njemu se odvozila porodica u goste; napred dete, ostrag žena, a pozadi otac familije.

O poštenim biciklima snimani su filmovi, baš kao što se danas snimaju o automobilima. Pokojni Vitorio de Sika ispričao je u Krađi bicikla kolika može da bude tuga za izgubljenim „kontrašem“, a Španac Huan Bardem snimio je film Smrt bicikliste

Danas su bicikli proterani sa glavnih ulica i trgova na periferiju i u parkiće za decu. Ali niko više ne preklinje: Daj jedan krug! Epoha bicikla je nepovratno prošla. S vremena na vreme, kad nestane benzina, poskidaju ih sa tavana i fotografišu kao preistorijske životinje. Voze ih iz zavitlavanja. Prikazuju u cirkusima kao atrakciju: „Janaček Hruška izvodi bravure na biciklu!“

A oni, bicikli, degenerisali su se. Točkovi im se smanjili, a guvernal izdužio. Ni na šta ne liče. Prave nakaze. Poni!

Ne, ne, ni bicikli, ni devojke nisu ono što su nekada bili! I bicikle i devojke danas lepo rasklope, pa ih strpaju u automobil!

Svašta.

Momo Kapor





Shimano: grupe komponenata

6 08 2011

Mislim da će mnogima ovaj tekst rasvijetliti nedoumice, i popuniti rupe u znanju i poznavanju Shimano-vih grupa komponenata. Nađoh članak na Wikipediji, i nije mi bilo teško da ga prevedem i podijelim…

Drumski bicikli

Za sezonu 2010, grupe komponenata za drumske bicikle su:

Dura-Ace Di2 [7970] – 10 brzina, elektronsko mjenjanje brzina

Dura-Ace [7900] – 10 brzina

Dura-Ace Track [7700] – za japanske Keirin trke, kvalitet potvrđuje NJS

Ultegra [6700] – 10 brzina

105 [5700] – 10 brzina

Tiagra [4500] – 9 brzina

Sora [3400] – 9 brzina

2200 [2300]  – 8 brzina

Brdski bicikli

Trenutačno, sljedeće grupe komponenata su aktuelne:

Cross country (XC)

XTR [M980] – 10 brzina  – za vrhunske XC bicikle

Deore XT [M770] – 9 i 10 brzina

SLX [M660] – 9 i 10 brzina

Deore [M590]  – 9 brzina – Osnovni XC bicikli

Komponente bez uvrštavanja u seriju (kočnice, pogoni)

Treking

Deore XT

Deore LX

Deore

 

Downhill/Freeride

Saint [M810] – 9 brzina  – Vrhunski DH/FR bicikli, mnoge komponente bazirane na XTR grupi

Hone [M600]  – 9 brzina  -proizvodnja do 2008, zamjenjena sa SLX grupom

 

Brdski bicikli za rekreaciju

Alivio [M410 i M430] – 8 i 9 brzina

Acera [M360] – 8 brzina

Altus [M310] – 8 brzina

Tourney – 6, 7, 8 brzina  – nekoliko nivoa kvaliteta, nalaze se na biciklima koji se mogu kupiti u hipermarketima
 

Ostale grupe

Ostale grupe komponenata uključuju:

Capreo [F700] – Ova grupa je dizajnirana za bicikle na sklapanje, sa manjim točkovima, i ima kasetu sa 9 brzina

Nexave [C810] – Namjenjena za gradske bicikle, i uključuje mjenjače integrisane u pogon

DXR [MX70] – Grupa namjenjena BMX trkama

Grupe komponenata koje se više ne nude:

DX – Komponente često sliče LX grupi, razlika u boji

STX-RC – XC grupa – Prethodnik Deore-a, aktuelan tokom 1990-ih

STX – Gtrupa za brdske bicike – između STX-RC i Alivio grupe, dosta kratko aktuelan sredinom 90-ih

Deore II – Grupa pozicionirana iznad LX-a, i bio kratko dostupan oko 1989-te

_____________________________________________________________________________________

Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Shimano

Za one koji bi željeli više tehničkih informacija, na raspolaganju imaju Shimano-vu tehničku biblioteku, na adresi:

Shimano TechDocs – tehnička dokumentacija Shimano komponenata

A sad papir i olovku u ruke, pa do bicikla… 🙂





Brdski biciklizam: discipline

3 08 2011

Eto, danas sam u nekom enciklopedijskom raspoloženju. Pregledavao dokumentaciju danas, našao ovaj sjajan tekst, o disciplinama u brdskom biciklizmu. I to ne samo u njemu, nego malo i šire. Nadam se da će se magle podići…

Moram se zahvaliti ljudima na DropBike-u za ovaj odličan tekst, jer da nije njih bilo, i ja ne bih mogao da ga postavim…

Idemo.

Cross-country ( XC ). Preko brda i dolina – najstarija MTB disciplina koja svoje početke ima  u godini kad je LSD ilegalizovan (slučajnost?) i koja je zapravo i stvorila MTB od gradskih bajkova. Puno se pedalira: uzbrdo, po ravnom, nizbrdo… bitno je samo da je u prirodi. Žestoki XC, u smislu žešćeg spusta, se nekad naziva Enduro (v . enduro za više detalja).
Bicikli su visoki, umjereno dugački ali i jako lagani. Sicevi su postavljeni visoko, bicikli uglavnom imaju samo prednje suspenzije ili lagani soft-tail (stražnji amortizer s malo hoda ili konstrukcija koja savijanjem ublažava udarce). Suspenzije su teške i jedu energiju pa se u XCu nikad ne pretjeruje sa tim, a moguća stražnja suspenzija se više koristi u svrhu držanja terena pri pedaliranju, nego činjenju vožnje mekanom pri spustu. Bickli imaju što je više brzina moguće, da se što preciznije prilagode velikim uzbrdicama i nizbrdicama. Redovno se vozi sa clipless pedalama, da bi se energija pedaliranja bolje iskoristila (pedale se mogu vući i dok su u stražnjem položaju).

XC

Downhill ( DH ). Downhill ili spust, je najbrža MTB disciplina, gdje se po gadnim nizbrdicama spuštaju gadni vozači vrlo gadnim brzinama. Jedino bitno je dobra procjena terena/staze i što veća brzina kao posljedica. DH je jedna od disciplina gdje se vozač kontrole nad biciklom djelimično odriče kako bi zauzvrat u tom kompromisu što brže odvozio stazu (pod kontrolom mislim na mogućnost zaustavljanja prije problema na stazi ili sigurnog obilaženja istog). DH vozači razvijaju specifičan stil vožnje gdje sve probleme rješavaju još većom brzinom – pa šta bude. (karikirano rečeno, ali je to bit)
Vozi se u oklopima, sa kacigama i štitnicima, a trka se pojedinačno na vrijeme. Bicikli imaju vrlo puno hoda na prednjim i stražnjim amortizerima (najviše od svih tipova MTB-ova), i uglavnom su bez prednjeg mjenjača, sa velikim lančanikom, bashguardom i vodilicama za lanac (u suprotnom bi od udaraca bi lanac često spadao).

DH

Trekking. Trekking je mješavina drmskog i brdskog biciklizma. Uglavnom se vozi na biciklima sa 28″ točkovima, pretrpanim bisagama i torbama, s funkcijom izletništva ili putovanja biciklima. Veći kotači olakšavaju držanje ravnoteže, a na njima su obično uže gume kako bi se sve to zajedno lakše kotrljalo. Takvi bicikli vole lagane vožnje po blagim terenima ili drumu.

Freeride ( FR ). Zajebancija po šumi. Naglasak je na zajebanciji nizbrdo. Dok je u downhillu potrebno voziti što brže, u frirajdu je naglasak na stilu. Želi se voziti mekano (smooth) i kontrolirano, ponekad izvesti trik u vožnji ili zraku, tražiti jumpove i dropove (kojih ima puno manje u natjecateljskom downhillu) itd. Vozači uglavnom vole biti prevezeni do vrha spusta, jer inače frirajd prelazi u enduro.
Bicikli imaju 2 ili 3 lančanika naprijed, dakle 2/3 ili puni opseg brzina, te obvezno bashguard. Redovito imaju i prednji i stražnji amortizer, ali uglavnom s manje hoda nego downhill bicikli. Time se želi između ostalog zadržati veća kontrola nad biciklom (predvidljiviji je bicikl s manje amortizacije) i kontrolirati težina bicikla, jer bicikl od 25kg nije zabavan kao neki od 18kg, kakav je karakterističniji za FR.
Freeride u takmičarskom obliku donedavno nije postojao, a i danas (zasad) je relativno rijedak. Trend se mijenja, a dotad recimo da su prva takmičenja bila organizovana po ovom principu: na jedno brdo odvezeš vozače, na drugo sudce. Onda se vozači spuštaju niz to brdo po stazi ( lajnu ) po vlastitom izboru (za razliku od downhilla gdje je staza označena) i izvode ‘ gluposti’, a sudci ocijenjuju težinu izabrane staze, originalnost trikova, izvođenje, kontrolu nad biciklom i mekoću (npr. kako je vozač savladao rastresit teren, kako je dropao i doskočio, koliko je puta pao…) i slično.

Dirt Jump ( DJ ). Vozi se na unaprijed pripremljenim dirt parkovima , gdje je puno zemlje lopatama i bagerima aranžirano tako da se preko njih što ljepše može odskočiti i doskočiti. Bit dirtjumpa je u zraku napraviti nešto što rulji oduzima dah, dakle moglo bi se reći da se čisti dirtjump svodi na trikove u zraku ili nakon slijetanja. Mekano slijetanje nakon hvatanja zraka je uvijek osigurano u obliku nekog transitiona, većinom nizbrdice koja lijepo amortizira doskok.
Disciplina je nastala od originalnog BMXa, samo što se vozi i na MTBovima. Ramovi su mali (visinom) i dugački, i većinom imaju prednje suspenzije, namještene da rade sporo, jer ne postoje hrpe malih bumpova (izbočina) kao u prirodi, koje treba brzo pojesti, nego samo velik doskok kojeg treba sporo amortizira[/bti. Često se vide i single-speedovi, a ako ne, onda zadrti dirtjumperi obično odbace barem prednji mjenjač.
Takmičenja se voze na ocijenjivanje vozača, tj. njegovih trikova. Dirtjump se vozi i u klasi BMXa.

dirt

Dual Slalom ( DS ). Dva vozača se trkaju isključivo nizbrdo, na eliminaciju. Staza je uvijek offroad i ima nagle zavoje i skokove. Bicikli imaju prednji amortizer, niski su i relativno dugački, jako slični (često i isti) kao bicikli za dirtjump.
Razlika između BSXa i DSa je u tome što BSX ima kružnu stazu, što znači da osim spuštanja ima i penjanja.

Enduro. Kada se pomješa cross-country i freeride, dobija se hibridna disciplina, koju mnogi zbog toga ne priznaju kao disciplinu. Ovdje ćemo samo objasniti šta se podrazumijeva pod tim pojmom. Za razliku od freeridea, u enduru se ide na duge puteve kroz prirodu, često u potrazi za lijepim spustevima, dropovima, skinnyjima po srušenim stablima… – to je FR komponenta. No, da bi se do njih došlo, treba puno pedalirati, prijeći puno uzbrdica i teškog terena (to je XC komponenta) i samim time biti izdržljiv. Otud i naziv.
Najlakše ga je zamisliti kao hrpu frirajdera koji se skupe i odu u šume/planine tražiti spusteve, a da pri tome ne plate nikome za prijevoz do vrha.
Uglavnom se vozi na svačemu, od mekanijih XC bajkova do standardnih FR bajkova. Koliko mi je poznato, takmičenja u ovoj poludisciplini još nema, a vjerojatno ih  neće ni  biti.

4X. Verzija dual slaloma sa četiri vozača. Vremena se mjere samo u kvalifikacijama, a trka se vozi na ispadanje. Prva dva vozača se automatski kvalifikuju u slijedeći krug, treći ima naknadnu šansu kvalifikacije, dok je četvrti eliminisan iz daljnje trke. (vidi dual slalom)

4x

Bicyle Super Cross ( BSX ). Trka dva vozača na kružnoj offroad stazi sa skokovima. Vozi se uglavnom s biciklima za dual slalom i dirt jump, i iako ima nazivno specijalizovanih BSX raova, teško je opravdati posebnu nomenklaturu jer su geometrije skoro pa identične DJ-DS ramovima. Trke se voze na eliminaciju.
Neki vozači  ove discipline se ne slažu sa njenim imenom jer u biti opisuje BMX trke u zatvorenom prostoru, ali, citiram, „svemu treba ime“.

Jib/Jibbing. Jib je mutno definisana disciplina urbanog biciklizma, a također kao definicija nije još šire prihvaćena, jer je zasad gura malen broj ljudi. To ne znači da jib nije popularan kao disciplina: ljudi koji ga voze nekad tvrde (ili misle) da voze street. Pod jibbingom, prema autorima tog pojma koji stiže iz snowboard svijeta ( jib = trik na umjetnom objektu), spadaju grupe urbanog biciklizma koje naglašavaju različitite trikove kroz kreativno korištenje urbanog okruženja, osobito nagiba, nizbrdica, zidića, blokova, kickera i sličnog. Nije jasno definirana razlika streeta i jibbinga, ali ja bih osnovne razlike potražio u istorijskom razvoju. Naime, street potiče iz BMX svijeta. Sa dolaskom mountain bajkova na scene, ljudi počinju voziti street na MTB-jevima, ali s godinama taj stil vožnje počinje raditi odmak od BMXa, i evoluira dalje. To je tačka kad se kuje termin jib, a street ostavlja BMXu i onima koji na MTBju vjerno slijede BMX stil.
Danas se najčešće vozi sa suspenzijama malog hoda, i ponekad sa 24″ točkovima  (u poređenjui sa 20″ BMX ili 26″ MTB), na ramovima širokog raspona, budući da ne postoje jib ramovi : najčešće su street ramovi, potom manje radikalne trials geometrije, a neki će sve to voziti i na DS/DJ ramovima (što je ipak daleko od optimuma). Bicikli su ili single speed ili imaju samo jedan lančanik naprijed: najmanji ili srednji, ovisno o ukusu vozača. Jib se primarno vozi po čitavom urbanom okruženju, ali često zapadne i u skejtpark.
Ako ti nakon svega ovoga i dalje nije baš jasna razlika između jibbinga i streeta, nema veze – nije nikome.

Northshore ( NS ). ouuuujes Northshore je specifična poddisciplina freeridea koja se bavi vožnjom po izgrađenim stazama, pri čemu se misli na većinski drvene konstrukcije u prirodnom okružju (uglavnom šumi). Specifično za tu ‘disciplinu’ je velik trud uložen u iskorištenje prirodnog materijala i izradu nevjerojatno kompleksnih staza, koje se sastoje od vijadukata, mostića, klackalica, jumpova i dropova i sličnog.
Sve je poteklo na Vancouver isladnu, i to na sjevernoj obali (otud naziv), u zaštićenoj šumi. Od samog početka northshorea se vodi borba sa zakonom, jer je vlasnik zemlje (uglavnom država) redovito gnjevan na pojavu staza po šumama, osobito onim zaštićenim, pa se sve uglavnom svodi na rušenje i ponovnu tajnu izgradnju staza.
Glavna tehnika koja se koristi u vožnji NSa je držanje ravnoteže na uskim mjestima, jer je većina staza izgrađena vrlo usko: što zbog uštede materijala, vremena, jednostavnosti izvedbe, a što iz čiste želje za vožnjom po tankim visokim vijaduktima. NS se vozi frirajd bajkovima.

northshore

Street. Street potiče iz BMX svijeta i danas se djelimično preklapa s novouvedenim pojmom jibbinga, prvenstveno iz razloga što je dobar dio tehnika/trikova isti. U streetu su naglašeni trikovi, eyecandyji i crowdpleaseri – dakle skoro sve što možeš izvesti na biciklu a da nije okretanje pedala dok voziš prema naprijed, može naći primjenu u streetu.
Bicikli na kojima se vozi su uglavnom specifične geometrije, tačno na pola puta između trials i DS/DJ bicikla, sa tvrdiom prednjom suspenzijom, uglavnom jednim prednjim lančanikom ili čak samo s jednom brzinom. Česti su 24″ točkovi koji omogućuju lakše bacanje bicikla, iako je pitanje gdje će ta priča završiti jer su street-specific bicikli relativna novost (u odnosu na većinu ostalih disciplina), pa su moguće svakave promjene. Zbog toga većina dedicated street ramova  posjeduje mogućnost monitranja i 24″ i 26″ kotača, jer svaki vozač ima svoj ukus i potrebe.
Iako su jako slični, najčešća razlika u konfiguraciji između street bicikla i jib bicikla je prednja suspenzija, koja se češće nalazi na jib bajku. Natjecanja se provode u skejt-parkovima (ili bajk-parkovima, ako je zemlja razvijena), a vozi se pojedinačno na bodove. Ocijenjuje se  stil, težina i originalnost trikova, postotak iskorišćenja cijelog poligona i slično.
Naravno, nije potrebno niti spominjati da se street vozi i u BMX klasi.

Trials. Trialsi su dosta stara disciplina potekla iz motokrosa (jedina druga bajkerska disciplina potekla iz motokrosa je BMX, b icycle m oto cross ), još osamdesetih godina 20. vijeka. Počeli su na 20″ biciklima, ali danas postoje dvije kategorije: 20″ mod, i 26″ stock.
Najlakše ih je opisati kao umjetnost prelaska prepreke biciklom, bez spuštanja noge na tlo.
Ovo je jedna od disciplina koja zahtijeva najduži trening za najmanja postignuća, jer netko tko vozi npr. street može naučiti lakši trik za par dana, netko tko vozi frirajd može naučiti dropati kako-tako (=da ne padne s bajka) s manjeg dropa u nekoliko pokušaja, itd., dok se u trialsima za uspješno savladavanje najmanjih prepreka mora vježbati sedmicama (i to ako ne računamo uvodni period učenja ravnoteže na biciklu).
Dvije osnovne podvrste trialsa su urbani trialsi i prirodni trialsi. Izvorno su trialsi bili prirodni – voženi u prirodi preko drvlja, kamenja, blata, uzbrdica, nizbrdica, potoka i sličnih sra*ja. Kasnije sve popularniji postaju urbani trialsi, koji dijele sve iste tehnike i filozofije trialsa, ali uz dodatak nekih prednosti. Kao prvo, uz street i jib, imaju velik potencijal privlačenja žena. Drugo, u urbanom okruženju je grip odličan, svi su uglovi obično 90 stepeni i uopšte je puno lakše kontrolisati bicikl kad nema neravnog tla, trave po njemu, skliskog lišća i blata. Urbani trialsi su neusporedivo lakši, a time i zabavniji.
Bicikli su maleni, niski i kratki. Potrebna je samo jedna brzina, ali se obično vozi sa 7-9 brzina. Bashguard je obvezan jer ima ulogu „točka“ (po američkim pravilima), dok je po evropskim zabranjen njegov dodir sa stazom, ali još uvijek štiti pogon u nesretnom slučaju.
Postoji više vrsta pravila (NATS, UCI, BIU) koje različito propisuju pravila natjecanja, ali globalni princip je isti.
Takmičenja  se organizuju po sekcijama, kojih mora biti određeni broj. Sekcije su podijeljene u klase, recimo beginner, sport, elite, pro. Pravila pod kojima se natjecanje održava sadrže preporuke za vještine koje će određena klasa zahtijevati od vozača, primjerice preporuka za beginner klasu je da se ne zahtjeva pedalkick za uspješan završetak sekcije, ili preporuka za sport klasu da ne postoji drop veći od 1m i slično.
Sekcije su ili trakom označeni netaknuti prirodni predjeli, ili umjetno dorađeni komadi prirode (dovučeni balvani, iskopane rupe…). Nešto rijeđe se u potpunosti umjetno slažu sekcije u gradskim predjelima, uglavnom od paleta, drvenih objekata, automobila itd. Vozi ih jedan po jedan rajder kojeg cijelo vrijeme nadzire sudac, a boduje se svako spuštanje noge ili dab (1 bod), ruke, naslanjanje na objekte oko staze (5 bodova) ili pad (5 bodova). Onaj s najmanje bodova pobjeđuje. Postoji i vremensko ograničenje koje svojim isticanjem eliminira rajdera iz sekcije (5 bodova).
Onaj tko prije natjecanja izvozi neku sekciju (u smislu treninga) biva kažnjen sa velikom količinom bodova (100 bodova) – efektivno eliminiran; i to je vrlo važno kod trialsa – nema treninga i sve je u jednom jedinom pokušaju. Vozač  koji slaže sekcije naravno ne smije sudjelovati u natjecanju, jer ih detaljno testira prije natjecanja da osigura da je svaku sekciju moguće izvoziti bez daba .

Uphill. Uphill je disciplina XCa gdje se vozači trkaju pretežno ili isključivo uzbrdo. Očito je potrebna velika motivacija i kondicija, vrlo lagan bicikl i dijelovi. Ramovi  su veliki, volani uski i često imaju rogove, koji između ostalog pomažu aeraciji pluća. Suspenzija je standardna, ponekad i naprijed i nazad, ali sve sa ciljem boljeg držanja neravnog terena (oni koji su vozili sa clipless pedalama i patikama uzbrdo u vrlo maloj brzini po blatnjavom korijenju, znaju o čemu pričam). Suspenzije su zračne, kako bi bile što lakše, jer je ugodnost na posljednjem mjestu. Onaj tko je želio ugodnost, vozi downhill na mekanom bajku.

Urban. Generički naziv za bilo koju vrstu vožnje gdje se MTB vozi u gradskom okruženju. To je koktel-pojam koji uključuje sve, od urbanih trialsa, jibbinga i streeta do urbanog assaulta, i koji sam po sebi ne znači ništa (ne daje nikakvu informaciju o tome što se točno vozi).
Ipak, najčešće je naglasak na vožnji po stvarnim urbanim predjelima, a ne skateparkovima. Također, urban se statistički češće spominje u kontekstu jibbinga i urbanog assaulta, nego streeta i urbanih trialsa. U svakom slučaju, najbolje je ovaj termin izbjegavati.

Urban Assault. Disciplina koja je nastala u onom trenutku kad je frirajder shvatio da danas nema vremena poći do udaljene šume, nego se odlučio nabrzinu zabaviti po urbanoj okolini pa natrag doma. Dakle, može se opisati kao frirajd (čak i northshore) u gradskom okruženju: beton, asfalt i nekad trava u parku. U kontrastu prema streetu, urbanim trialsima ili jibbingu, ovdje nije naglasak na trikovima, nego u pokušaju shvaćanja urbanog okruženja kao staze ili šume. Recimo, vozač uzme svoj full suspension bajk, shvati zidić kao skinny northshore most u šumi, shvati 30 stuba ispod tog zidića kao zemljani drop u toj istoj šumi i onda se zaleti po zidiću i dropa na stepenice.
Naziv urbani assault, urbani napad, dolazi od navike vozača da unište ponešto na svakoj vožnji, bilo na biciklu, bilo po javnim mjestima; makar šutnuti nogom kantu za smeće na odlasku doma. Objekti se često napadaju bashguardom, i nerijetko bivaju oštećeni. Vožnja je, za razliku od urbanih trialsa ili jiba, dosta agresivnija i veći je naglasak na većim dropovima, brzini i sjurivanju niz prvu stvar na koju se naiđe. Kreativnost i hrabrost su važni jer postoji čitav niz tranzicija i lajnova koje će dobar vozač izvoziti, a loši neće niti primjetiti.
Bicikli na kojima se vozi obično su mekani i imaju jednu ili obje suspenzije, a često su napravljeni od čelika, ili oveće hrpe aluminija – kako bi bili što jači. Uglavnom potieču iz drugih disciplina jer se rijetko gdje (ako igdje) može naći ram dizajniran sa urbanim assaultom kao ciljnom ‘disciplinom’. Ostali detalji su složeni po želji i ostalim potrebama vozača, jer uglavnom rijetko ko (zasad) vozi isključivo urbani assault – on je trenutno uglavnom u ulozi sporedne razonode.

Izvor: www.dropbike.com