Wouter Weylandt Tribute Ride

10 05 2011

Ne znam kako da počnem ovaj post. Bojim se da, šta god kažem, neće biti dovoljno… ni lijepo, ni utješno, ni pravedno.

Jedan mladi život je završio.

Ovo je moj način da izrazim poštovanje prema njemu.

Pa, ako neko želi, da odvezemo standardni krug oko Slatine, kao sjećanje na ovog sjajnog mladića…

😦

________________________________________________________________________________________

…i bi ovo jako, jako lijepa vožnja. U tišini.

Pa, neću reći da sam se zeznuo, odmah u startu… Poziv objavih u 17:30, a ne pogledah, odnosno, se ne sjetih da etapa Đira završava desetak minuta ranije… Pa je bilo malo trke-frke oko dolaska pred Aquanu. Doduše stigao sam na prazan parking, dva-tri minuta prije 17:30, sve osvrćući se, nebili ugledao nekog od biciklista, kako dolazi…

Ma, nema veze. Radni je dan, radne obaveze, trka-frka… Možda neki drugi put.

I tako, u nekom sivom raspoloženju, krenem. Lijeo poslijepodne, bicikl, malo vjetra, da se kaže da i nije baš tako lako goredolirati… I dođoh u Trapiste. Lagano u nižu brzinu, i lagano uzbrdo, prema Slatini. Gore, gore…

Tu primjetih da nešto nije u redu. Ne znam da li je to od prošle nedelje i Tihinog vođenja nas, na vožnju po Osmači, ili je na psihološkoj bazi, ali primjetih da idem brže, nego što je to uobičajeno, i još – uzbrdo. I ne umaram se. Samo voda u regularnim intervalima, i peglaj…

I tako, u znoju lica svog, negdje na malo više od pola brda, začuh poznat zvuk. Zvuk lanca, i zvuk bicikla. Pomislih da me neko stiže, jer je žurio, jer nije stigao u pola šest. Ali ne.

Pogledah lijevo… sekund kasnije se pojavi jedan dječak, junior, na drumskom biciklu, i onako, lagano između dva okretaja pedala, pozdravi “…zdravo..”. Meni drago. Odgovaram sa “…bravo, bravo… zdravo, zdravo…” Dječak se nasmiješi, i nastavi, brže nego ja.

Nisam pokušavao da ga pratim.

Korak po korak, lagano sam se penjao, razmišljajući o ovom lijepom postupku, kad…. Još jednom – poznati tonovi bicikla iza mene. Da se to neko ne šali samnom?

Ponovo pogled lijevo, ovog puta otkriva starijeg biciklistu, obučenog u isti dres, kao i dječak ispred. Pozdravismo se, i rekoh: “…jedan dječak je prošao prije nekoliko minuta…”, na šta mi čovjek odgovara sa “…to je moj sin…”, i produži dalje.

Radost…

Naravno, vožnja nebi bila vožnja da nije djece.

Na jednoj uzbrdici ugledah konjska kola, kako se lagano penju. I dvoje djece koja sjede na kraju kola, i gledaju kako put promiče ispod njih, i kako im se približavam na biciklu. A pošto sam u tom trenutku išao brže nego, oni, morao sam da ih i prestignem.

Dok sam ih pristizao, obadvojica su me posmatrala dječijim pogledima, punim radoznalosti. Jedno moje “…Zdravo…” im je izmamilo osmjeh. Neprocjenjivo.

Tako malo je potrebno da se nekom uljepša dan.

Da, bio je i jedan momak, sav crven u licu. A bila je i jedna – njemu uzbrdica, a meni nizbrdica… Skoro smo ju kolega i ja vozili, i bilo je stani-pani. Nimalo jednostavno… A tek njemu…

Dugačka krivina, i vidim sa druge strane, momak se zacrvenio, oznojio, uspuhao. Mislim da je čak bio u hlačama i majici… U sekundi se sjetih navijača sa Đira, zakočih, usporih, da bi me momak mogao shvatiti, i povihah u njegovom pravcu  ”…ajmo, ajmo….eeee…”, podignutih ruku…

Paf. Na njegovom licu ugledah osmjeh od uha, do uha… Čova se obradovao… baš onako kako se ljudi obraduju, kada im se u teškim trenucima kaže neka lijepa, ohrabrujuća vijest…

Divno.

Prozujah dalje, jako lijepim tempom…One uzbrdičice se i nisu činile nešto komplikovanim, kao što je to bilo neki prošli put. A pored Vrbasa i nije bilo previše mušica, kako ih zna biti. Malo po malo, i eto mene ponovo na nadvožnjaku, spuštam se. Pa lijevo, pored Jelšingrada.

I tu još jedan drumaš ispred mene. A meni se žuri kući. Baš.

Malo sačekah jedan automobil, vozeći se iza momka na drumašu, da nas mimoiđe, i ubrzah. Mahinalno pogledah desno, kad ono… poznato lice. Bojan.

Ha. Njega vežem za slike mojih pokušaja povratka na bicikl. Inače simpatičan momak. A i znamo se iz nekih drugih, profesionalnih priča. Opet mi nešto bilo drago.

Obilazeći ga, razmjenismo par pozdrava i obećanja, urlikajući i rukama se objašnjavajući kako ćemo se vidjeti, i da se izvinjavam, jer mi je frka, i da moram kući…

Komedija. Nakon stotinjak metara, eto njega. “Pa, mogao bih ja i ubrzati…” reče, “…pa da vozimo zajedno…”. I tako, nas dvojica, lagano prema Aquani, u priču, “…šta ima, šta se radi, dal’ se vozi…”

Spomenuo je i ovaj poziv na vožnju, i iznenadio se što nije niko išao.”Pa kako nije išao…”, pitam ga ja.”Pa, nije…”, odgovori. “Pa kako nije, kad se evo ti i ja vozimo već kilometar zajedno….” Smijeh.

Dođošmo do Aquane. Tu još par rečenica, ovo-ono-čućemo se… i rastadošmo se. Lagano.

Došao sam kući sav radostan.

Advertisements

Radnje

Information

2 responses

11 05 2011
labilna

Čuh na tv-u. Strašno 😦

11 05 2011
zeljko_v

Nemam riječi. Žao mi čovjeka… 😦

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s




%d bloggers like this: