Fruška gora, izvještaj

25 05 2011

22:30. Subota.Provjeravam još jednom mail, provjeravam Facebook, da se nešto nije promjenilo, ili mi je neko nešto napisao. Gasim računar. Nekako mi je drago. I ne spava mi se. Sve potrebne stvari su spakovane, bicikl čist, podešen i podmazan. Ja obrijan. Još malo….

Još jednom izlazim na balkon i pogledam u nebo. A nebo zvjezdano. Dobro je, vremenska prognza nije promašila. Sutra nas očekuje lijep, pravi majski dan.

Muvam se po kući, ponovo prolazim mislima kroz ruksak, da se eventualno prijsetim da li sam nešto zaboravio. A nisam. I dođe vijeme da se krene…

Vežem pertle, ljubim suprugu i ćerkice… “…odoh ja…”. Poželjele su mi srećan put.

Spustih bicikl niz stepenište, i eto me ispred zgrade… Ugodno je. “Prošetaću se sa biciklom…” …i tako, gurajući, preko Venecije, do rasksnice gdje smo se rekli naći. Ponoć je.

Zovem Mihu, sve je u redu. Dolazim do Mihe, kad Vanja uplivava. Miha postavlja nosač, pakujemo se. Smijuljimo se… Kad eto i Mihajla. Meni još nije jasno da idemo na Fruškogorski MTB maraton.

Ovo kao da se nekom drugom dešava.

Krećemo.

“…eto, momci, idemo….” . Radost.

Kafa se popila na pumpi. Idemo dalje.

Na granici zeza sa carinicima. “Momci, gdje idete?” “Na Frušku goru, imamo maraton…” “pa imate samo dva bicikla nazad….” “….imamo četiri bicikla, i nijedan nije otpao, od brzine… hehehehe”

Srbija.

…lagano preko Iriškog venca, do Kamenice, pa lijevo prema Popovici. Ja gulim tjesteninu sa tunjeviom, a ostale Mihajlo hrani sa pečenicom. Neznam ko je u pravu… Već prvi kilometri uspona prema planinarskom domu kažu da smo na pravom mjestu. Nekoliko biciklista u zagrijavanju, penju brdo, prema mjestu starta.

Dođošmo. Milion ljudi, milion bicikala… Sa svih strana. Tu je i Makedonija, i Crna Gora, i Hrvatska, Mađarska, Bugarska….Masa. Među njima i Banjalučani. Oni su krenuli juče, pa su kampovali na startu, naspavali se, odmorili se. Sve lagano. Obradovali smo se poznatim licima. Pozdravljamo se….

Svi mi..., © Siniša Plavšić

Kad telefon zvoni. +381660… “Ma, sigurno je neko pogriješio…” “Halo”, “Halo, ovde Igor. Evo me na startu….”. A Igora sam upoznao u virtuelnom svijetu, na opasno dobroj Cikloberzi, i postali “virtuelni” drugari. A sad ćemo postati i pravi.

Iz ruksaka izvadih brevet kartice (a što je sasvim druga priča, da ne gnjavim), i putem starta. Popričasmo desetak minuta,”..kako ste prošli na prošlom brevetu… kako to, brevet … zašto baš brevet…”  stvarno malo vremena za tako puno tema za razgovor. 1. oktobra će biti više vremena. Sjajno.

Pa da, treba se i prijaviti. Otišli smo da se prijavimo, dobijemo startni broj, majicu i čarape. I bon za ručak poslije maratona.

Moj startni broj, na 19. Fruškogorskom MTB maratonu, i inače, prvi u životu, je 116.

Podijelišmo se tri grupe. Mali, srednji i veliki. Lagana nervoza. Još jedan gutljaj vode. Pogledam oko sebe. Milion biciklista. Dobro je. Na pravom sam mjestu.

Još malo, još malo... © Siniša Plavšić

Još minut do starta.

Deset, devet, osam, sedam, šest… pet četiri, tri, dva, jedan…. URAAA!!!

Adrenalin na sto. Idemo, idemo…. Pritisak raste. Pa, baš i nemam kontrolu na svojim postupcima. Letimo. Idemo nizbrdo. Sve leti. Leti kamenje, leti Željko, lete ostali. Kočenje. Da se ne naleti na nekog. Da sve pro]e kako treba. Fotografi fotografš[u. Malo blata nam neće smeteti….

I onda, dum… Idemo gore. Puf, pant… puf pant… Djeca me prestižu…. Nedam se. Samo čuješ “…lijevo, lijevo…” neko me obillazi sa lijeve strane…. Guram naprijed.

Izađošmo na vrh. Počešmo sa spustom. Sad sam ja vikao “…lijevo… lijevo….”, i prestizao…

Do sljedeće uzbrdice. Polako gubim dah.Voda, pa Bonžita. Hahahahahaaha. U jednom trenutku, ja polusažvakanom Bonžitom u ustima, pokušavam da udahnem što više vazduha. I razmišljam da mi je to vazduha malo. Daj još vode. Bonžita se mrvi. Meni smiješno. Ahahahahaha….

Tu je već neki 15-20-ti kilometar.”..a jesam se zeznuo. Trebao sam ići na mali… Ovih 56 će mi doći glave…. Ni sam neznam da li ću izdržati…. Koji sam ja kreten….”, pa krenuh da se smirujem… Nakon onog adrenalinskog šoka sa početka trke, polako ulazim u svoj ritam. Život je opet lijep.

Nailazim na Mihu. Vraća točak, nakon zamjene gume, na bicikl. Tu je i Vanja. Odlučujemo da zajedno krenemo. Uskoro se našoj družini priključuje i Siniša. Svi se saglasišmo da se ovaj maraton treba odvesti u nekom svom tempu. Jer su oni prvi tako brzo odmaglili, da bi, u najmanju ruku, bilo smiješno ganjati nekakav rezultat.

4 km, © Mihailo Bogdanović

Zato opušteno, da vidimo gdje smo. I da dišemo normalno. Sad mi je drago, ipak što nisam otišao na mali. Jer je ovaj veći.

Malo kasnije se hvatam u shvatanju našeg položaja. Fruškogorska šuma, sunce se promalja između grana, nema buke. Do naših ušiju dopire samo cvrkut ptica. Baš kao u pjesmama. Život je opet lijep.

….

Kontrolne tačke su opet druga priča. Dođeš, potpišeš se, popiješ malo vode, uzmeš bananu, ili Bonžitu, i nasmiješ se nekom komentaru… Da te malo oraspoloži… Jer nam nije baš sve bilo kao med i mlijeko.

Evo, sad kad razmislim, mi smo na maratonu vozili sve vrste terena, i downhill, po presušenom koritu potoka, i puno puta uphill, gdje smo na dosta mjesta gurali bicikle, jer se po korjenju nemože baš lako voziti uzbrdo, pogotovo, ako je brdo nagiba od 17 %. Strašno. A vozili smo i asfalt. i prolazili pored nekih izletnika, ljudi sa roštiljem, i njihov roštilj nam je par puta zamirisao…. mmmmm.

Pa ona stazica, kod čini mi se, Ledinaca. Uska jedno 30-tak centimetara, sa obe strane kanali od traktorskih guma. Duboki. A vrh jako izbrazdan. I tako jedno 2 kilometra. Jako nizbrdo. A sa strane nekakvo, koliko mi se čini trnje. Fantastično.

Voda, banane, potpis, bolničar..., © Mihailo Bogdanović

Na predposljednjoj kontrolnoj tačci su nas dvije žene, smijući se, uputile sa sasvim dobrog asfalta, na puteljak, uz živicu, i to jako uzbrdo, da smo morali sići sa bicikala, i izgurati se do vrha tog malog grebena, kroz gustu šumu, i na par mjesta koprive. Smijeh.

Pri kraju staze maratona, organizatori su nas počastili sa dva jaka, jaka uspona. Šta ćemo. Patnja. I nas četvorica, i još nekolicina ostalih sapaćenika. Puf, pant…. Još malo. Još samo malo.

Popešmo se na posljednji vrh, posljednjim atomima snage… Brz spust. Oštra krivina i ulazimo u poznatu ulicu.

Cilj.

Kraj. Gotovo. Nema više.

Hahahahahahaha. Gotovo. Spava mi se. Radost.

Završio sam svoj prvi maraton.

….

Nisam se tuširao.Presvukao se, i sa kolegama do ručka. Ne da mi je prijao. Nego sam uživao u savkom zalogaju. Mada, iskreno, da su mi tad pokosili kakve trave, i nasuli kantu vode, isto bi pričao…. Glad je opasna stvar….

I jedno pivo. “Živjeli… i sljedeće godine ovdje…”

Popakovašmo se, pozdravismo sa ostalima, i lagano prema Novom Sadu. Kad smo već tu. Šteta bi bilo da ne odemo….

Naravno, na spisku je prvi bio leskovački roštilj. Ja sam maznuo jednu pljeskavicu, i jedno pileće bijelo. „…e sad se može i pričati…“  A i ostali su slijedili moj primjer. Glad je opasna stvar.

Bilo je i prijedloga da se od na Tvrđavu, da se srkne kafica, mada je jedan pogled u nebo bio dovoljan da odlučimo da “…ipak ne….”, i lagano krenemo prema Banja Luci. Jer kiša će.

Što mi bliže kući, to jača kiša. Nema veze. Mi smo svojih 56 odradili po suncu. I umorili smo se.

U pola četiri zvonim na vrata, budim suprugu. “….Pa što ste se tako zadržali….”

Tuš. Spavanje, jer sutra se radi.

Malo teže padam u san, jer se toliko toga izdešavalo prošlih 24 sata, da se mora malo porazmisliti o svemu tome.‚Ma šta poraztmisliti, misli, slike mi same naviru… Kako sam ušao u onu krivinu, kako smo se patili na onom posljednjem usponu, kako smo putovali….. Pun utisaka.

Spavanje… Sanjanje…

U 7:30 sam na svom radnom mjestu. Radim.

Advertisements




Wouter Weylandt Tribute Ride

10 05 2011

Ne znam kako da počnem ovaj post. Bojim se da, šta god kažem, neće biti dovoljno… ni lijepo, ni utješno, ni pravedno.

Jedan mladi život je završio.

Ovo je moj način da izrazim poštovanje prema njemu.

Pa, ako neko želi, da odvezemo standardni krug oko Slatine, kao sjećanje na ovog sjajnog mladića…

😦

________________________________________________________________________________________

…i bi ovo jako, jako lijepa vožnja. U tišini.

Pa, neću reći da sam se zeznuo, odmah u startu… Poziv objavih u 17:30, a ne pogledah, odnosno, se ne sjetih da etapa Đira završava desetak minuta ranije… Pa je bilo malo trke-frke oko dolaska pred Aquanu. Doduše stigao sam na prazan parking, dva-tri minuta prije 17:30, sve osvrćući se, nebili ugledao nekog od biciklista, kako dolazi…

Ma, nema veze. Radni je dan, radne obaveze, trka-frka… Možda neki drugi put.

I tako, u nekom sivom raspoloženju, krenem. Lijeo poslijepodne, bicikl, malo vjetra, da se kaže da i nije baš tako lako goredolirati… I dođoh u Trapiste. Lagano u nižu brzinu, i lagano uzbrdo, prema Slatini. Gore, gore…

Tu primjetih da nešto nije u redu. Ne znam da li je to od prošle nedelje i Tihinog vođenja nas, na vožnju po Osmači, ili je na psihološkoj bazi, ali primjetih da idem brže, nego što je to uobičajeno, i još – uzbrdo. I ne umaram se. Samo voda u regularnim intervalima, i peglaj…

I tako, u znoju lica svog, negdje na malo više od pola brda, začuh poznat zvuk. Zvuk lanca, i zvuk bicikla. Pomislih da me neko stiže, jer je žurio, jer nije stigao u pola šest. Ali ne.

Pogledah lijevo… sekund kasnije se pojavi jedan dječak, junior, na drumskom biciklu, i onako, lagano između dva okretaja pedala, pozdravi “…zdravo..”. Meni drago. Odgovaram sa “…bravo, bravo… zdravo, zdravo…” Dječak se nasmiješi, i nastavi, brže nego ja.

Nisam pokušavao da ga pratim.

Korak po korak, lagano sam se penjao, razmišljajući o ovom lijepom postupku, kad…. Još jednom – poznati tonovi bicikla iza mene. Da se to neko ne šali samnom?

Ponovo pogled lijevo, ovog puta otkriva starijeg biciklistu, obučenog u isti dres, kao i dječak ispred. Pozdravismo se, i rekoh: “…jedan dječak je prošao prije nekoliko minuta…”, na šta mi čovjek odgovara sa “…to je moj sin…”, i produži dalje.

Radost…

Naravno, vožnja nebi bila vožnja da nije djece.

Na jednoj uzbrdici ugledah konjska kola, kako se lagano penju. I dvoje djece koja sjede na kraju kola, i gledaju kako put promiče ispod njih, i kako im se približavam na biciklu. A pošto sam u tom trenutku išao brže nego, oni, morao sam da ih i prestignem.

Dok sam ih pristizao, obadvojica su me posmatrala dječijim pogledima, punim radoznalosti. Jedno moje “…Zdravo…” im je izmamilo osmjeh. Neprocjenjivo.

Tako malo je potrebno da se nekom uljepša dan.

Da, bio je i jedan momak, sav crven u licu. A bila je i jedna – njemu uzbrdica, a meni nizbrdica… Skoro smo ju kolega i ja vozili, i bilo je stani-pani. Nimalo jednostavno… A tek njemu…

Dugačka krivina, i vidim sa druge strane, momak se zacrvenio, oznojio, uspuhao. Mislim da je čak bio u hlačama i majici… U sekundi se sjetih navijača sa Đira, zakočih, usporih, da bi me momak mogao shvatiti, i povihah u njegovom pravcu  ”…ajmo, ajmo….eeee…”, podignutih ruku…

Paf. Na njegovom licu ugledah osmjeh od uha, do uha… Čova se obradovao… baš onako kako se ljudi obraduju, kada im se u teškim trenucima kaže neka lijepa, ohrabrujuća vijest…

Divno.

Prozujah dalje, jako lijepim tempom…One uzbrdičice se i nisu činile nešto komplikovanim, kao što je to bilo neki prošli put. A pored Vrbasa i nije bilo previše mušica, kako ih zna biti. Malo po malo, i eto mene ponovo na nadvožnjaku, spuštam se. Pa lijevo, pored Jelšingrada.

I tu još jedan drumaš ispred mene. A meni se žuri kući. Baš.

Malo sačekah jedan automobil, vozeći se iza momka na drumašu, da nas mimoiđe, i ubrzah. Mahinalno pogledah desno, kad ono… poznato lice. Bojan.

Ha. Njega vežem za slike mojih pokušaja povratka na bicikl. Inače simpatičan momak. A i znamo se iz nekih drugih, profesionalnih priča. Opet mi nešto bilo drago.

Obilazeći ga, razmjenismo par pozdrava i obećanja, urlikajući i rukama se objašnjavajući kako ćemo se vidjeti, i da se izvinjavam, jer mi je frka, i da moram kući…

Komedija. Nakon stotinjak metara, eto njega. “Pa, mogao bih ja i ubrzati…” reče, “…pa da vozimo zajedno…”. I tako, nas dvojica, lagano prema Aquani, u priču, “…šta ima, šta se radi, dal’ se vozi…”

Spomenuo je i ovaj poziv na vožnju, i iznenadio se što nije niko išao.”Pa kako nije išao…”, pitam ga ja.”Pa, nije…”, odgovori. “Pa kako nije, kad se evo ti i ja vozimo već kilometar zajedno….” Smijeh.

Dođošmo do Aquane. Tu još par rečenica, ovo-ono-čućemo se… i rastadošmo se. Lagano.

Došao sam kući sav radostan.