Kako smo izjeli asfalt na Beogradskom maratonu

26 04 2018

Marka Žvaka.
Malo drugačiji video sa maratona.
Beogradskog.
Najljepšeg.

Uživajte. 🙂

 

Advertisements




Jabuka, crvena…

12 04 2018

Lijepo je.





Obavezna! Pištaljk(ic)a i dek(ic)a

9 04 2018

Počelo je sa deminutivima, ahahaha…. neće to izaći na dobro.

Evo, nešto jutros isčitavam uputstvo za upotrebu Jahorine, i dođoh do informacija o startu trke. „…okupljaju na startnoj lokaciji najkasnije do 23:30h….“ Štaaa ? Ah, čovječe, pa prestravih se.

Trka počinje u PONOĆ !!! U 00:00 !!! !!!

Znači… direktno glavom u mrak, u brdo, u nepoznato, u strah…

Iskreno, ovako nešto nisam ni najmanje očekivao. Pa kud baš u mrak… 😦

Da počnem ponovo sa ovim člankom?

 

Evo, nešto jutros isčitavam uputstvo za upotrebu Jahorine, i dođoh do informacija Obaveznoj Opremi za učestvovanje u trci. Prođoh letimično kroz stavke, vidjeh da u principu imam skoro sve, startni broj i mapu ću (iskreno se nadam) dobiti od Organizatora, ukoliko mi noga kroči na Jahorinu. Ali primjetih i da bi još nešto dosavjetovao zainteresovanim (iskusni  već to dobro i znaju)

Generic guy from internet

I tako… poslije bočica za vodu i startnog broja, u spisku stoji astro-folija, narodski rečeno – Space Blanket. Sjetio sam se da sam u nekim prošlim pokušajima pripreme za Jahorinu, od jednog čike sa ebay-a poručio, i dobio, ovo čudo moderne tehnologije. Cijena, pitate se. Jedan kratki espresso u centru grada. A može čovjeku, bukvalno, spasiti život.
Ukratko, tanka plastična folija (ako išta znači, ime joj je – mylar), je metalizirana, i omotavajući bilo koje tijelo koje zrači energijom, uključujući i žive ljude, utopljava na način da skoro svu energiju koju tijelo zrači (u slučaju trkača, nekih 150-tak Wat-i) reflektuju nazad prema samom tom izvoru zračenja. A sad pretpostavite šta bi to moglo da znači kada bi se našli u nekakvoj nezavidnoj situaciji,mokri u nekakvoj kiši, na planini, u šumi, u mrklom mraku, a prvi ljudi na sat i po bilo trčanja, bilo hodanja. Jeza.
A sa ovim ćebencetom, bilo da se obmotate, pa lagano, nogu pred nogu, prema prvoj kontroli, ili ga podbacite pod mokru odjeću, i onda se lagano, šuškajući (šuš-šuš… šuš-šuš..) utopljeni, spustite sa kakvog vrha u grad, ili u cilj.
Definitivno, najbolja propušena kafa.

 

Sljedeća na redu je – zviždaljka, ili kako bi rekli u neko moje vrijeme – pištaljka. Grohotom se sam sebi smijem, jer sam upravo uvidio da je mnogo bolje zviždati nego pištati.
Ima onaj jedan vic, koji neću ovdje dočaravati, kada su se Huso i Haso dozivali sa brda na brdo, i koji završava sa onim jednim odričnim zvukom, za koji Vuk nije smislio slovo, a najbliži je kad se „t“ i „š“ i „ć“ i „đ“ kažu u istom trenutku.

Moja je crna

Eh, sad zviždaljka. U slušaju da se nažete u situaciji, da i zbog markacije, mape, vašeg GPS-a i Androida, nađete u situaciji da ste izgubljeni, kao jare u magli, zviždaljka vam može puuuuno pomoći, jer se njen glas pogotovo u planini/šumi/brdu daleko čuje. I na taj način vas GSS može prije locirati, da vas izbavi iz neugodne situacije, ili možete locirati nekog iz vašeg kruga prijatelja, odlutalu ovčicu. Komunikacija je ključ. 😀

Univezalno pravilo zviždanja (i obavještavanja da ste u nevolji) je TRI PUTA OŠTAR ZVIŽDUK !!!

Šta da se kaže o samom uređaju? Nisam krenuo putem naših predaka, i „đeljao drvo“ da si napravim zviždaljku, nego sam iskoristio blagodeti modernog doba, i od jednog drugog čike iz daleke Azije poručio i dobio metalnu pištaljku, srećom crne boje. Jednom ju prokuhao, probao (na sveopšte veselje ukućana i nekolicije komšija na igralištu ispod balkona), i automatski zakačio na ruksak koji me prati na dužim treninzima.

Samo da se kaže – još ju nisam namjenski koristio. Srećom, kompas mi još uvijek radi kako treba. 😀

 

I za kraj – mala napomena. U principu, nije neka baš obavezna oprema, nego moje savjet onima koji imaju namjeru da uđu u svijet ultri (i ja sam), da ne zaborave prijatelja – Vazelin.

Koliko sam spoznao, na ovakvim dugometražnim događajima, je jedna od najvažnijih stvari da što više smanjite moguđnost da bilo šta pođe naopačke. A toliko je mogućnosti da se to i desi. Na ultrama nije sve u fizici, nego i u psihologiji. Vazelin pomaže.

Jednom prilikom, posljednja trećina jednog breveta je umalo mogla biti upropaštena, jer sam – propustio OBRIJATI JEDNU DLAČICU blizu desne strane usta. Patnja – pokušavajući da ju uklonim, da ju ignorišem, da ju zaboravim.

E sad zamislite gdje sve može da zasvrbi i da zažulja na trci koja traje više od desetak sati, a vi se znojite, solite na sve strane, mogućnost da nešto krene naopačke… znate i sami…

I za kraj, mobilni telefon. Kako inače nemam nikakav telefon, za ovakve događaje, pa i za duge treninge, kao i brevete koristim „telefon za sport i rekreaciju“ – Motorola Motofone F3.

Telefon je ludilo. Tako reći nema LCD displej, nego se tamo nekakavi crni metalno opiljci idu gore dole, i prave prikaz slovki i brojki, tanak par milimetara, baterija traje milion godina, mogu primiti i uputiti poziv, poslati i primiti SMS, i naviti sebi alarm. I to je to.

Višak tehnologije, čini mi se, ne donosi puno. Ili, možda se varam?

Uh, odužilo se ovo moje naklapanje. Za kraj, posljednja misao je – ljudi, sve je super kada sve ide glatko i kako bi trebalo, i kako se zamišljalo. A kad i ako krene kako ne treba, šta onda. Čuvajte se.

Idite dokle god vam je ugodno, makar to značilo i odustati nadomak cilja. Jer vaše zdravlje (kao i život, vjerujem) je najvažnije.

Vidimo se.





Sad… kad se slegla prašina…

8 04 2018

…mogu u miru, hladne glave, pokušati napraviti plan – šta i kako dalje.

(…napraviti „Road to Jahorina“…)

Kao što i sami znate, najbolji roštilji se dogovaraju za 10 minuta, najbolji provodi se ne planiraju, kao što i najbolje stvari u životu nemaju baš puno zajedničkog sa novcem.

Dakle… nema šta. Plan je da ove godine (uspješno) učestvujem na Jahorina Ultra Trail-u, na njihovoj najdužoj trci, u dužini od 104 kilometra.

A da bi to ostvario, trebam trenirati (na dužinu i na vrijeme), ući u nekakav ritam sa treninzima, kako bi se tijelo što prilagodilo svakodnevnom radnom režimu. Osim toga, trebao bih obratiti malo više pažnje na prehranu, kako van treninga, tako i na samim treninzima (trebam li reći – pustolovinama?). Oko hidracije se ne bih pretjerano zadržavao, obezbjeđen je priliv svježeg piva nakon treninga, a momente žeđi i osoljavanje u toku treninga tu je nekoliko probanih (slankastih) ne-baš-toliko-tajnih recepata.

Kad smo već kod hrane i prehrane, jedan sam od onih koji nije isključiv oko grupa namirnica koje ču unijeti u organizam. Volim i vegansku, i vegetarijansku, i mesnu kuhinju. Inače, laganu prednost dajem italijanskim jelima. I jedna od onih, kojih se pridržavam, odnosno pokušavam da se pridržavam što više, je jedna baka davno lijepo zaokružila u rečenicu „…sine, pokušaj da što manje jedeš iz onih kesa i kutija…“. A šta ćeš, nego ju poslušati. 🙂 Moje jedino druženje sa energetskim gelovima se desilo na Beogradskom maratonu, kad sam okušao svoju sreću sa tri gela, ne probajući ih na nekom treningu, čisto da vidim kako će stomak odreagovati na nove izazove. Srećom, toalet papir je ostao neiskorišten. 😀 Od ostalih, u slučaju da se pojavi kakva iznemoglost, jedna Coca Cola mjesečno i to je to.

Vidjećemo kako će to sve ići. A sad nazad na temu.

Ne bih još o trening planovima, već sam htio da vam (a i sebi) predočim plan kontrolnih trka, na kojima ću vidjeti da li imam sve što mi treba za Jahorinu.

Ahahahaha, evo spiska:

1. OMCAFE Proljećnih 10k – 29. april

Jedna od trka u okviru Banjalučke Trkačke Lige. Trka bi se trebala održavati u parku Mladen Stojanović, tako da problema sa markacijom staze nebi trebalo biti. Desetka, stepenica prije polumaratona.

 

2. Maraton Stazama Branka Ćopića, broj 6 – 27. maj

„Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi, često ga vide
s trista kopalja na juriš ide“

Trka za sve one koji vole trčanje, radi trčanja. Brežuljci, krivudavi putevi, priroda…

3. Vučko Trail 60k – 23. jun

Prvi pravi test prije Jahorine. Samo kad se sjetim, nekakav hladan osjećaj u stomaku se promoli, kao da mi je sve to malo van zone komfora. 🙂

…i na kraju… 🙂

JAHORINA ULTRA TRAIL 104km – 28. i 29. juli

Šta reći, a ne zaplakati? Još se nisam prijavio, a kada ću… ni sam ne znam. Možda sutra, možda prekosutra, možda 1. maja, možda… Evo, pišući ove redove, nekakva melanholija me obuze. 😀

Khm, khm… Dakle, cilj ovog mog putovanja – JAHORINA! Evo, trnci mi po leđima plešu… 🙂 Kakvo ludilo… odavno nisam dobio takvu inspiraciju, kao što je čitava ova priča, ovo putovanje, oko Jahorine. Iskreno se nadam da ću uspjeti prenijeti sva ta nekakva iskustva, doživljaje i osjećaje, čisto radi toga da bi i vi mogli izbjeći greške koje sam pravio, i u koje sam upadao, a i da (nadam se) da inspirišem još nekog da protrči po svojoj šumi, svom brdašcetu. Pa i da ode na Jahorinu.

Uh… Raspisah se.

Kraj.





48 vježbi(ca)

6 04 2018

Prebirajući po folderima na računaru, nađoh i ovaj gif, sa animiranim prikazima vježbi za treninge snage, koje BTW nisam nikad radio (a trebao bih).

Trening snage, odnosno specifičnije, trening srednjeg dijela tijela (core-a, što bi rekli…) je prilično važan trening, a obično se zaboravlja, pa čak i izbjegava. A zaboravlja se da taj srednji dio tijela drži na okupu sve dijelove tijela, satima, pa i danima, i, u principu, koliko je on snažan i izdržljiv, toliko će i ta individua biti ili ne biti izdržljiva.

Da ne dužim, izvolite…
(klik/tap vas vodi direktno na full gif)

Ubaciti jednu do dvije sesije u sedmici neće biti problem, zar ne…

 

EDIT: Izvor goreprikazanog gif-a je 7DailyMoves aplikacija, koja ima ulogu ličnog trenera, sa animiranim prikazima svake od vježbi. Očit primjer kako jedna slika kaže više od hiljadu riječi.





Il’ na Jahorinu, il’ u…

28 03 2018

_____________________ (ovde upišite ono što ste prvo pomislili čitajući naslov).

Ah, ti porazi, ta odustajanja… Nekom donesu dobro, nekom i ne baš.

Evo, bavim se mišlju kako da nekako počnem sa ovim tekstom. Hm, volio bih da ga ne shvatite kao nekakvo hvalisanje, nego jednostavno kao motivacija meni samom da istrajem na svemu o čemu ću napisati par rečenica, a vi ih i pročitati, pa u neku ruku i inspirisati vas da bar malo pomjerite neku vašu grani(či)cu. Nije to toliko teško.

A sve počinje, naravno od odustajanja. Eh, prošla, 2017.-ta… jedna jako loša godina (zamolio bih takve godine da me zaobilaze u širokom luku!), skoro sve planove koje sam imao – nisam ispunio. Par kraćih breveta odvezao, čak se ne sjećam ni da sam trčao neku trku. Totalno bez veze. Život je imao nešto drugo u svojoj torbi za mene, malo drugačije planove, nego što sam ih ja iskovao. 🙂 Biće bolje, nadajmo se.

Ahahaha, a tako je lijepo krenulo. Negdje početkom godine, pisao javno o planovima?

Kao, planovi…

I, šta mislite, šta se izdešavalo? Šujica, meni jako draga trka (na kojoj sam izgubio polumaratonsku nevinost), se više neće održavati, rekoše… Buć! Jedna manje. Šta da se radi sa Kozarom? Nešto i nisam trenirao, a prijavio 100-tku, nešto se ne osjećam baš za. Osjećaji za i oko same trke mi baš i nisu nekakvi. Kao raskliman sto, sve je tu, a nije…

I zato, najbolje je… napisati mail.

Problem?

I tako… idu dani. Tu i tamo pokoji trening uveseli čovjeka, sve se više čini da, nekako podsvjesno, odustajem od tog nekakvog (zanimljivog?) aktivnog života. Kao da sam se zasitio toga nečeg, jer… podosta sam toga dosad i doživio i preživio… Ne bih volio da se sad tu nešto hvalim, ali bilo je tu nekolicina prilično epskih događaja, privedenih uspješnom završetku. Ultraških, da se tako izrazim. Mada, sad mi sve to izgleda nekako pobezveze. 😦

Evo, sjedim već neko vrijeme, čekam da mi sljedeća rečenica siđe u prste.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

…ma znate vi šta… odoh ja do mog kalendara, da se dogovorim sa samim sobom.

 

Hm!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dragi ljudi, svi koji me poznajete i svi koji me ne poznajete – želio bih saopštiti svoju namjeru/odluku/whatever:

 

Ove godine ću uspješno istrčati Jahorina Utra Trail, u najljepšoj dužini od 104 kilometra.
Moje trčanje će završiti najkasnije do 5 sati ujutro, 29. jula. Ući ću veseo u cilj.
(** ** ** ****!!!).

Ako se kojim slučajem moja noga ne pojavi na ciljnoj liniji, gasim televizor. Patike ću da objesim o klin, bicikl dam nekom mladencu, i ponovo kupim onu moju omiljenu kutiju cigareta.
Napisaću i posljednji članak ovde, i podvući crtu.

ŽELJKO

 

 

 

 

 

Uh, izgleda da sad nema nazad.  OHOHO!!! 😀

 

 

 

 

Pa bolje bi bilo da počnem planirati, a? Da vidimo šta sam ono zašarakao na kalendaru?

Kalendar, ili ne?

Ahahaha, izgleda da sam dobio – „Road to Jahorina“ !!!

Dakle, prije nego što odem da se ispričam sa samim sobom, samo malo pojašnjenja, i vama, a i samom sebi, šta je u gorepomenutoj tabeli. Nebolodovane događaje ne uzimati u obzir, jer… su samo ideje, i ove i one. Svjetloplavkastim su označeni breveti (biciklizam na naj), tamnoplavkastim isti u gostima, koje imam namjeru podržati, a fluozelenom su označene dvije pripremne trke, Maraton Branka Ćopića, i Vučkova šezdesetdevetka, čisto da vidim ima li me na mapi, ili da ranijem pakujem kofere.

 

Jahorina Ultra Trail mi je označena crvenom bojom. 😀

 

U ta dva dana ćemo vidjeti od čega je ovaj iza tastature napravljen. 😀 Možda. 😀

 

Čovječe, kakav nalet energije. Sam sebi postavljam sto pitanja, treba to sve isplanirati. Pa treba se i utrenirati. Plan treninga napraviti. Sjetih se onog jednog dede… „…teško tvojim nogama, sine, kakvu ludu glavu nose…!

Ah, ah… Neka sve ovo bude moj dnevnik priprema za Jahorinu. Kad sam (sebi) već posadio sjeme jedne velike avanture… da vidimo šta će nam ono i donijeti. Uh, očekujte svašta nešto, samo selfije ne. 😀

Kad malo razmislim, neću vas (a i sebe) smarati sa detaljima da li sam na trening pošao sa 600 kalorija, i da li sam obrijao noge, ali ni sad kao nešto podići tenziju,pa presušiti kao neko vrelo, pa samo napisati par redova u tri dana pred trku. Biće to jedno zabavno putovanje, nadam se.

Danas je srijeda, 28. mart, 23:58, i do starta imam još 121 dan.

 

Čitamo se!

 

(nisam se prijavio, jel’da?) 😀

 

 

 

 

 





Hi, hi, hi… Winter Bike to Work Day

27 03 2018

…ili ono… znate i sami… 9. februara ove godine (jer, februar je zimski mjesec) se održao planetarno popularni „Dan odlaska na posao po ciči zimi“.

Evo, ove godine je 14,292 osobe OBEĆALO da će voziti bicikl taj dan. Ha, šta mislite koliko je nas, iz našeg malo grada isti to uradilo?

Inercijom koju osećam već godinama, razdraganošću dječaka koji po drugi put sjeda na bicikl, ili jednostavno, po navici sam i sam učestvovao u gorepomenutom globalnom događaju.

Da, ja sam onaj koga vidite na biciklu ujutro, kako grabim prema poslu, i koji se stopi sa gradskom gužvom, u vrijeme kad se radnici i radnice vraćaju svojim kućama. I nekako ne biram (skoro) više samo suve dane, nego se uživa i sa par snježnih pahuljica, i malo kišice, rosice. Bicikl je zakon! Da, nikad nisam gradskobiciklirao sa kišobranom. Zna se gdje su granice. 😀

A ova priča, oko zimskogradskobicikliranja ima zanimljiv okret, pa i zaokret, rekli bi neki.

Uvodna riječ ide…ovo oko prijava, akcijanja, i još nekih slatkiša… 😀

U principu, globalno mjesto za prijavu, informisanje, pa i takmičenje (među gradovima, ko će više, ko ćebolje!) je

https://winterbiketoworkday.org/

Gdje ćete i sljedeće godine moći da se prijavite, informišete, oko čitave priče. I vidite da se tamo negdje daleko, iza sedam mora, iza sedam gora, npr. organizuju besplatni doručci…

I tako.. Vaš Željko odluči da i ove godine obeća da će svoj bicikl provući i tog februarskog dana, ulicama svog grada, do mjesta gdje zarađuje za život i ostale zanimacije. Zanimljiv je i podatak da je to uradilo i njegovih 10 sugrađana/sugrađaniki, pa se nijansa ipak prelijeva iz crnog u malo manje crno, tako reći u svijetlo-sivo.

^^^ Jedanaest ^^^

^^^
Zanimljivo, ali ja te ljude  ne prepoznajem. Hm!

Popunio formular, kad ono… dosjetili su se da pokušaju sve te slobodarske umove još više povežu kroz – razmenu  (poklončića), narodski rečeno: GIFT EXCHANGE.

Šta ću, upisah se i ja, jer ko zna šta dani pred nama nose…  Kvačica tu i tamo, podatak jedan i drugi, jedan submit, i lagano čekanje. Toliko lagano da se i zaboravilo na sve. Kad ono, veseli mail stiže. 😀

Pročitah, vidjeh da u adresi nedostaje jedan tako beznačajan podatak kao što je grad u koji bih trebao poslati poklon(čić). U meni budi plamen istraživača, i adresu u pola milisekunde upisujem u pretraživač, i…
Ispred kuće – Boulder, Colorado, USA.

Sjajan grad, jedan od sjajnijih na svjetskoj mapi trail trčanja. No, to je druga priča. 🙂

I za kraj, podijeliću sa vama link do Instagram profila koji sam dobio u veselom mailu. Siguran sam da je i link veseo. 😀

https://www.instagram.com/chief_concentrates/

 

Eto, tako… idu dani, a ja se još uvijek ne mogu odlučiti da li, ili ne da Šefu pošaljem nekakav poklon(čić).

Svi prijedlozi, sugestije, komentari su dobro došli.

Auh.
Over and out!